Da..da...da...to sam ja..converse baby..

"Evo,to je on",reče i pruži mi sliku..Sliku očaja..Toga trenutka vrijeme je stalo..Više je nisam poznala,bila je nasmješena,vedra,živa,zaljubljena u demona..U nevjerici sam gledala,pokušavajući vratiti normalni bilo,htijući ne zaplakati,ne otrčati,ne zadaviti je,ne ubiti se.A on je i dalje sa slike zurio u moje zaprepašteno lice...Nisam se micala,nisam ni nju gledala..Samo sliku,njegove proklete oči.Što je to bilo u njima?Nisam li mu bila dovoljna?Zar je trebao još jedno tijelo ili se jednostavno zaljubio?!
Kasnije te večeri zvao me je.Bio je veseo,ali pomalo umoran..Željela sam se naći,pogledati mu u oči,vidjeti laž u njima..Ali on je naravno imao puno posla...Nije stigao..Nije stigao jer nije odvajao usne od nje..Sjedila sam u sobi..Nisam plakala,bila sam previše umorna za to..Izgubila sam nešto veliko,moj život se promjenio..Sva mjesta gdje me vodio postala su lažna,sve uspomene više nisu bile značajne..I nikada nismo postojali "mi"..Postojala je samo moja slijepa ljubav,i njegova navika da me ima kad god poželi..Pitala sam se,kako smo mogli tako nestati,zastraniti,gdje smo se izgubili?Koji trenutak je odnio sve?Kada se prepustio?
Drugi dan došla sam kod njega.Digla sam ga iz kreveta..Izgledao je tako nevino,tako božanski lijepo,zaljubljeno...Smiješio mi se,onako raščupan,poput milog dijeteta..A ja sam bila hladna..Bacala sam zadnje poglede na stan,gledala sam sobu u kojoj bih svaki put ostavila dušu,da luta za njim u ova četiri zida,gdje on diše,gdje on boravi..Gdje njegove  oči paraju granice obzorja,i njegovo napeto tijelo siječe otpor zraka..I opet mu se prepustih..Ne mareći za preljub..Nit koja je pukla morala se zalječiti..I ja sam ga imala,tog četvrtka zadnji put..
Ujutro sam otišla..Prije no što me stigao pozdraviti.Nisam ga htjela više nikada vidjeti..I nisam,sve do jedne nedjelje u listopadu.Dok sam promatrala Dravu,ugledah ga...U onom kaputu,u kojem smo se štitili od vjetra..Bio je sam,i znala sam-ostao je bez nje..
I nekako,nisam ga htjela vratiti..Još sam ga voljela,ali moja duša bila je zadovoljena..Jednostavno,nismo bili jedno za drugo..Samo sam trošila vrijeme tražeći jutrima smisao u njegovim očima.Smisla nije bilo,i ja sam bježala od te spoznaje..Hodao je lagano,tužno,ali mislim da nikad nije shvato što je izgubio..Kada se počeo okretati prema meni,uplašila sam se susreta s njegovim očima..Ustala sam i potrčala stazom..Nisam htjela da me vidi..A opet se nadala da poviče moje ime..No moji snovi su uvijek bajke...Okolnosti nisu bile za ostvarenje snova.Taj park nije dopustio lažnu bajku..Bila je jesen,preljepa ali pretužna...Dozvolio mi je samo da trčim,i pobjegnem od boli...Hvala mu.           Hvala mali..