Da..da...da...to sam ja..converse baby..

Žudim da sjedim na raskrsnici dok lije gradska kišurina..I ne trebe mi kabanica,neće mi trebati ni poslije...Danas sam prljava,sutra želim biti čista,a to je nemoguće..Želim biti u sobi bez prozora,osjetiti beton i vlagu,neravne površine zidova..Želim se pogledati u ogledalo i ponovno vidjeti neranjivu boju,moju boju,zelenu..A negdje sam je usput zametnula...Toliko sam ispunjena da bih mogla umrijeti..A nisam se drogirala da to proizvede moje halucinacije..To su učinili padovi..Nesigurnost i pogreške..Ispunjava me zadovoljstvo da sam ipak dosegnula nešto visoko..Da sam jača osoba,možda bih uspjela i preživjeti..Ovako mi samo ostaju riječi..To je sve što imam..One nisu laž..A inspiraciju mi daje sladunjava bol..Bol za nepovratnim..

Draga djevojko, bol ponekad postaje utočište, kad ne vidimo drugi izlaz i nemamo snage za dalje. Međutim, dugo prisutna bol vodi u sigran pad. Znam da se ponekad čini da bi bilo najlakše samo zaspati i ne vrati se više natrag, ali život je da se živi i bori. I vrati, upravo u onu točku u kojo su nas skršili, da možemo ponovo naprijed. Oprosti ako sam i zasmetala u tvojoj boli.