Morski vuk

Kad sam bijo mali učili su me kako ću prve korake praviti.
savladao sam tu vještinu brzo (bar moji tako kažu) i prohodao. Nakon što sam naučio hodati, nešto me je vuklo dalje
pa sam počeo i trčkarati i za pravo trčati, nakon čega su uslijedile i raznorazne dječije akrobacije. Naravno da je tu bilo
i padova i da je često boljelo pa se zbog toga i plakalo a ponekad je bilo smiješno pa bi se svi smijali.
Prije mojih prvih koraka su slijedile moje prve riječi na koje
(moji kažu) da su dugo čekali ali kad je krenulo postao sam neumoran.
Sve je to već odavno daleko iza mene a ja sam se
u međuvremenu između ostalog učio i razmišljati. I tu su počeli problemi. Poželio sam donositi sam neke odluke a to je povlačilo konsultiranje sa mojima, pa ubjeđivanje, iznošenje mišljenja i stavova, saslušavanje
drugih pa na kraju saslušavanje samog sebe, traženje ispravnog puta za donošenje ispravne odluke. Nije bilo lako. Morao sam se učiti da nije uvijek dobro to što ponekad sam poželim u određenom trenutku.
Trebalo je sa željama uvijek ići na vagu i svaki put se prvo dobro konsultirati sa razumom pa tek zatim
donositi odluke. Lijek za sve probleme su bile jedino dječije igre i tu sam maksimalno uživao, prepuštajući se samo tom trenutku. Bio sam dijete prirode i osjećao sam sreću u duši, radujući se suncu koje je, u jutru izlazilo a na večer zalazilo. Promatrao sam s velikim interesovanjem kroz prozor kad bi kiša padala a znao sam i izaći i trčati po kiši, veseleći se mokrim kapima koje su padale s neba, a ja nisam znao zašto tako neumorno padaju. Snijeg je za mene bio prava dječija radost.
Pubertet je stigao nekako potpuno prirodno kao sasvim normalna stvar i tako je i prošao. Naravno da je tu bilo i prvog zaljubljivanja i svega što već ide uz to. Nakon puberteta sam se već osjećao nekako, zrelo, odraslo. Vrieme je došlo za usklađivanje duha sa tijelom i promatranje te proučavanje samoga sebe.
Volio sam uživati dopuštajući mislima da me vode i prepuštati se tim putovanjima gdje su misli neograničene, gdje se dobija osjećaj stapanja sa univerzumom. To još uvijek volim, to mi pomaže da održim ravnotežu između duha i tijela i u teškim trnucima.
Naše misli tj razum su kao kormilo na brodu kojim treba znati vješto rukovati da bi se održala ravnoteža i u teškim situacijama.

Vrlo neobična priča.

"Volio sam uživati dopuštajući mislima da me vode i prepuštati se tim putovanjima gdje su misli neograničene, gdje se dobija osjećaj stapanja sa univerzumom"

take me to your dealer :)))