One Memory

Zima... Započela je još jedna, duga... zima. Mir u zraku tople sobe uvlačio se u moje još pospane misli. Trljajući oči gledao sam u strop kao i mnoga jutra do tada, pitajući se kada će opet doći mojih pet minuta. Kada ću se ponovno zaljubiti? Tko će biti ona? Koliko još trebam čekati? Sjećam se svake boje kojom su bili obojani zidovi tokom svih ovih godina, svaka odražavala raspoloženje na vrhuncu mojih osjećaja. Čula se negdje lagana muzika... pomalo sanjiva... dopirući tiho ispod praga mojih trošnih zatvorenih vrata. Zvala me... da se prisjetim... jednog izgubljenog vremena punog osmjeha, punog prvih pahulja koje su se topile među našim toplim usnama... svaka bila je jedna... iskrena želja... za budućnost koja nas nikada nije pričekala. Čula se... kao izbljedjeli šum u daljini... poput jeke koja se godinama odbijala od zidove poznatih mi ulica, opijenih poljupcima... iskrenim... nezaboravljenim. Jeka... odavno isčezlog izvora. Kome su otišle te tople ruke, nježne oči boje najljepših sutona... moj mali komadić raja. Vrijeme nosi sve, i ono što ne bi željeli da odnese. Al... ostavilo je nešto... ostavilo je, naše prve pahulje... kao sjećanje na najljepše mlade godine koje sam s njom imao. Ostavilo je mirise zime na njene na uzdrhtale obraze... i na dvije male iskrice koje su ispod šala govorile, volim te! Gledao sam prve pahulje... padale su... skrivale neke tuđe, tek načinjene korake. Protrnuo sam... s nadom... da neće stići kazna za njene učinjene pogreške... da će netko napraviti jednake u snijegu stope... i doći... izliječiti, još uvijek slomljeno srce.
 

Tja, kazna te je stigla. Sada ti je srce slomljeno. Ne produzavaj svoju kaznu u agoniju, jer bi ti se i to moglo osvetiti.
Pocni vec jednom da se brines o osobi koja ti je zaista najvaznija. Pogledaj se u ogledalo, i pocni se vec jednom njegovati, kako bi imao svijetu sto pokazati, kad ti ponudi novu ljubav.

Klin se klinom izbija i nova ljubav ce staru ranu zalijeciti. :)