Da..da...da...to sam ja..converse baby..

Bio je previše usamljen..Previše godina prikovan samo za  jednu sobu svoje kuće koja gleda na vanjštinu ulica kojoj se nikad neće približiti..Dva metalna kotača u sobi bez boje, bili su i zatvor i sklonište čovjeku...Koji je nakupljao mudrost u plitkoj čaši svojih sjećanja..Saznanja otopljena u lucidnosti oporog viskija...I noge koje nikada neće potrčati.Od te noći kada je izgubio polovinu sebe želio je samo jedno...Od tada se za njim izgubio svaki trag,nije se više javljao svom snu,njoj,koja ga i sada možda voli..Od te noći želi ponovno samo još jednom potrčati..U jesen..Mostom koji odvaja dva parka..Mostom kojeg poznaje bolje od sebe..Jer tamo je provodio sate brojeći nakupine mahovine na sivim okruglim opekama..A sada više ne može.Ne može se popeti na tu jednu stepenicu mosta..I prijeći na drugu obalu.Njegov svijet je čekanje,čeka na propast i drugog dijela sebe.Srca,koje je ostalo nedorečeno i prepuno psovki za pakao koji proživljava.
Vidjeh ga jednom na prozoru i pomislih da je skitnica koja živi krišom u napuštenoj,oronuloj kući.Raskopčana plava košulja,neobrijano sumorno lice klonulo na grudi i tako umorne,mrtve oči učinile su da i u tim kratkim sekundama protrnem i požurim ulicom,gubeći njegov pogled na sebi.Ni ne slutih kakva sve bogatstva taj čovjek krije u sebi,koliko molitvi izlazi sa okna prozora..U nadi da ga netko spasi..U nadi da se nesreća ipak može ispraviti..

svatko od nas ponekad nosi krivnju s kojom živi ili je želi ispraviti dok živi. Možeš oprostiti drugima ali dal nekad oprostiš sebi? To je najteže! Svako od nas ima:vrjdnosti koji drugi nevide, rjeći koje neki nećuju osmjesi koji znaće toplina i nada koja ne umire? Zašto: Kat ti se zatvore vrata otškire se prozor iza kojeg je svjetlo!
Svjetlo smo svi mi samo ga trebamo prepoznati! Nije zlato sve što sja! Mlada si otkrivaš život u svim segmentma ne zaboravi da ljepa rjeć osmjeh otvara nećije srce a oprost sebi ili drugima vrjednost koju skriva svako od nas!