Jedinjenje...

Pusta ulica, napuštena zgrada, suho riječno korito... S obzirom na relativnu krcatost infrastrukturnim objektima i zgradama, potez riječke Delte i Hartere se ne doima praznim, ali njegovi sadržaji ne ispunjavaju čovjeka koji zađe u njega, kao što proizvod kuhinjskih aktivnosti spravljen i pojeden preko volje ili odsutnoga duha ne raduje ni onoga tko ga je kuhao, ni onoga tko ga jede.

Praznini, naravno, ništa ne mora nedostajati – cijeli spomenuti potez priča priču o praznini koja je toliko bitna za svoje okružje da je i grad koji je oko nje nastao po njoj dobio ime: Rijeka. No danas se već po ustajalom sumpornom mirisu mrtvoga kanala Delte, a i po odsustvu onih ljudi koji nisu samo u prolazu, osjeti da je Grad najširem dijelu svoje središnje praznine bio dao sirovu utilitarnu funkciju. Kao što se za Rječinu tu gotovo ne vidi odakle dolazi i kamo ide, tako je od onoga što je nekoć bila samo industrija danas ostala samo propala industrija.

Jasno, praznina se može popuniti. Okrenuvši leđa Delti, prolaskom ispod željezničkog nadvožnjaka ulazimo u Harteru, odnosno u krajnji dio kanjona Rječine. Taj je prostor toliko gusto izgrađen niskim zgradama industrijske i skladišne namjene da se čini da sama rijeka, gdje i dolazi do izražaja, gotovo više smeta toku asfalta nego što ičemu koristi. Napuštene, zastarjele i oronule zgrade, a i one koje to nisu, bilo bi sasvim lako zamijeniti novima, koje se brže grade, imaju modernije fasade i više unosnih metara kvadratnih po jedinici površine prizemlja. Međutim, u čemu ih 'temeljiti'? Što se nalazi ispod buke prometa i velike količine gradiva 19. i 20. stoljeća koja je zarobila rijeku?

Dalje uz kanjon, dolazimo do prostora negdašnje Tvornice papira, kopmleksa većih, ali rjeđe postavljenih zgrada. Doživjevši po prvi put dojmljivu širinu kanjona, možemo čuti priču koju nam visoke stijene pričaju o milenijskom radu tekuće vode, koja iz tvrde materije polako stvara neponovljivi prostor u kojemu možemo bivati, pomoću kojega se možemo orijentirati, ali za koji je po prvi put jasno da ima vlastiti titraj, ujedno neovisan o svemu čime bismo ga popunili i osjetljiv na to.

Konačni dio kanjona u koji je Rijeka doprla prateći svoju rijeku zavijen je tako da se ni grad, ni more, ni većina industrijskoga naslijeđa ne vidi. Došavši na rub Gorskoga kotara, tu gdje se prisustvo vodom isklesanih stijena, šume i neba u visini osjeti jače od bilo kakvog fragmenta svijeta iz kojega smo pristigli, osjetimo tišinu, a ne prazninu. Popunjavanje Hartere, natezanje oko nje, bjesomučno traženje sadržaja i oblika kojima bismo je zapunili ili iskoristili očigledno su nerazumni, čim osjetimo brujanje tišine koja je snažnija i izvornija od bilo koje vrste buke koju smo s vremenom uspjeli izmisliti.

Pitanje je samo kako i čime dodirnuti tu tišinu da se oslobodi njezin miris, okus, zvuk... da bi u trenutku spoznaje da je Rijeka dio Hartere koliko i Hartera dio Rijeke, ljudi koji se tu zateku u svakodnevici osjetili blagodati njihova spoja, radost u svojim aktivnostima.

Duboka i teška pitanja za tako malo godina i iskustva. Možda će malo tvoje tišine dok promatraš svoja pitanja i ono na što se odnose, dati bolje odgovore od novih pitanja. Možda bi to mogli nazvati kontempliranje teme:-)

'prazninu', 'krcatost', 'oronulost' 'infrastrukturalnih objekata i zgrada', 'tok asfalta' i 'buku prometa' ispunio si prisutnošću i duhom života, ispunio si sobom :).
prekrasno...

ispunio si 'tišinom'

hvala na komentarima. i putokazu.