Jedinjenje...

Još jedan duboki pogled, tračak neizvjesnosti, procjena – 'spremni smo' – i krenula je. Gibala se tako spretno i lako da mi je gotovo bilo neugodno. Nekad sam se znao ljutiti na žene kojima nešto ide bolje nego meni, no mislim da bi to s njom čak i tada bilo nemoguće. Kad bi se okrenula u mom smjeru, lice bi joj zračilo potpunom usredotočenošću, ona nije mislila o tome kakav dojam ostavlja, ne, svojim cijelim tijelom i duhom je toliko bila ovdje i sada da u njezinu prisustvu nisam imao izbora nego prestati misliti o sebi i usredotočiti pažnju. Naime, ona je bila u mojim rukama.

Nije više bilo bitno vidim je ili ne. Osjetio sam svaki njezin pokret, i moje ruke su ga spremno prihvaćale, a da nisam morao znati što radi i kamo smjera. Bilo je bitno samo da pratim njezin ritam, iako se nismo dugo poznavali, a i ja nisam bio posebno vješt u toj igri. Bilo je bitno da čujem što mi govori, a nisam znao što će mi reći, i nisam mogao čekati neke određene riječi, mogao sam jedino otvoriti svoje uši za tisuću glasova koji su se čuli u zraku, a za njezin još malo više.

Išao sam putem kojim je ona već prošla, i toliko mi se puta učinilo da neću moći doći do nje. Da neću izdržati napor, da neću pronaći način. Ma nije to zapravo do želje da dođem do nje, puno više do želje da budem s njom na vrhu, ali tu nije bilo ni vremena ni mjesta za želje, pitanja i razloge; samo opusti se, udahni, stisni mišiće, izdahni i prebaci težište, i idi dalje. Idi dalje. Idi dalje.

I evo me dva koraka do vrha. Znojan i zadihan, promaljam glavu na plato i vidim je kako sjedi u lotusu. Nije se okrenula da mi kaže 'bravo, srećo, uspio si, baš mi je drago da si tu, ajde odmori se malo', niti je rekla 'hajde, frajeru, već sam se smrzla, ajd, kupimo prnje pa idemo'. Dok činim posljednji korak, okrenuta prema horizontu, ona sjedi u lotusu zatvorenih očiju i svojim mirnim rukama drži nit koja nas spaja... klečim kraj nje, dok me valovi njezina mira jedan za drugim preplavljuju ljepše i moćnije od bilo kakvih riječi, a ja sjedam, i gledam prema tom istom horizontu koji ona vidi zatvorenih očiju.

Moja ruka, umorna, ali živa, puna krvi iz srca koje još uvijek brzo kuca, prstima iz kojih samo što ne poteče struja, dodiruje njezin vrat, i govori joj o svježini i žudnji. A ona mi bez riječi stavlja svoju čarobno hladnu ruku na čelo, zatvara mi oči i poziva me da sjednemo na isto mjesto, jer jedno kraj drugoga više nije dovoljno blizu.

Svaki je pokret naših dodira polagan. Svaki je pokret naših umornih i svježih tijela polagan i blizak. Polagan, blizak i pun. Polagan, blizak, pun, i tako nabijen da ruku više nema između nas. One se drže za golu hladnu stijenu dok naša gola topla tijela polagano plešu jedna u drugome. Pitam se jedino hoće li ta velika, milijardu godina stara stijena izdržati silu kojom je držimo, ili će popucati duž stotinu pukotina kad postane jedino što nas dijeli od polijetanja s njezinoga vrha...

preljepo. iznenadio me profil - tako mlad...

eh, što ti je mladost.. napraviš.. lijepo, i još to lijepo i opišeš, dvostruke čestitke

vrlo dobro i zrelo napisan intimni doživljaj i čini se donekle događaj.
Fina mješavina zbilje i fantazma..-)

što se vrh više bliži, to je manje zbilje u priči ;-)

ili sve više, ali se teže vidi sa Zemlje:-)

dakle, ozbiljno se moram penjati... ;-)

Samo se penji, nisi ni primjetio da su ti davno izmakli ljestve za povratak dolje, ali još ne gledaj dolje, da se ne uplašiš visine i odgovornosti. Neka ti još malo narastu krila.:-)

izvrsno :-)