Jedinjenje...

...ili zbiljska varijanta zadnjih dvaju odlomaka Uspona u paru:

Moja ruka, umorna i nemirna, kreće prema njezinom vratu ne bi li je izvukla iz tog dragocjenog mira i dovukla meni. Negdje putem zaboravio sam da hoću biti s njom na vrhu, a uspon se pretvorio u odmjeravanje snaga. 'Ti se penješ? Ma popet ću se i ja, nisi ti bolja od mene. I zato, ti ćeš meni priznati da sam ja glavni, da ti trebaš mene, a ne ja tebe, i da ćeš za sve što jesi tražiti moje dopuštenje.' Nema to veze s njom, naravno, od našega sam uspona unutar sebe napravio vlastitu borbu uspjeha i neuspjeha, poznatu igru s vlastitom nesigurnošću koja me čini tvrdim i slijepim.

Valovi njezina mira bili su stvarni, lijepi i moćni, no nimalo me nisu dirali, ja sam samo sjeo, pogledao taj isti horizont, bijesan što ga ne vidim, odlučan da ne zatvorim oči i ne pogledam najprije u se, kilometrima daleko od nje, ljut što nije htjela komunicirati sa mnom na tom nivou, dodirnuo sam njezin vrat rukom kojom svježa krv iz srca već dugo nije prokolala. Možda, da je bila neiskusna i nesigurna u se, gladna pažnje ma kakva ona bila, možda bi zamislila da u toj ruci ima života i ljubavi (barem one s malim 'lj'), možda bi bilo moguće ostati kilometrima daleko od nekoga čak i kad se s njim dodiruješ. Možda bi bilo moguće previdjeti to da u tom času ne želim imati ništa s njom, da mi je puno draže misliti o onim djevojkama za koje znam da bi se zadovoljile jednom takvom mlohavom rukom i očima koje su zatvorene zato da ne bi ništa rekle. Možda bi bilo moguće i nju i sebe uvjeriti u to da je dovoljno da smo se popeli, da si nismo baš previše mrski, i da smo si pri ruci i vratu. Možda bih se tako uspeo popeti i na nju, biti sam na njoj, ostati sam, zapaliti cigaru sam i reći sam sebi, 'bravo, frajeru, uspio si', a njoj 'hajde, srećo, odmori se malo, pa kupimo prnje i idemo'.

A možda mi sve to skupa ne bi uspjelo. Nije stvar samo u tome da rukom obamrlom od hladnoće i nedostatka žive krvi ne bih to mogao izvesti. Nego i u tome da ona nije toliko neiskusna i nesigurna, toliko gladna pažnje, da bi mi dopustila da pokušam. Ne, nije stvar u tome da je ona svetica koja prosvijetljeno i nedodirljivo sjedi u lotusu na vrhu stijene, kojoj se možeš klanjati u slučaju da nemaš koga tlačiti, pri čemu joj jednako lažno govoriš 'kriv sam', koliko lažno pred nekim drugim glumiš frajera. Nego je stvar u tome da je, bolna od vlastitog uspona, umorna od koncentracije s kojom je osiguravala moj uspon, pročišćena znojem koji je prolila, s olakšanjem dočekala da se može opustiti na tom famoznom vrhu. Napokon dovoljno umorna da ne vrti misli po glavi sto na sat, a dovoljno bistra da ih čuje, napokon se mogla odmoriti na tom famoznom vrhu.

Ma uopće nije stvar u vrhu, otkud tolika fama oko prokletog vrha, mogla je sjediti na stubama pred svojim kućnim pragom, ali napokon se opustila. Koje li sreće, da je to učinila, pa je mogla više nego ikada udahnuti širinu i energiju prirode koja ju je okruživala, pa se napokon mogla otvoriti prema vlastitoj širini, zatvoriti oči pustiti da joj otkucaji srca zabruje i u toj njezinoj širini i u prostoru oko nje. I koje li sreće da moja ruka, umorna i nemirna, nije nastavila dodirivati njezin vrat ne bi li je izvukla iz tog živog mira. Koje li sreće da sam samo sjeo kraj nje, zašutio i zatvorio oči ne bih li je osjetio, ne bih li pronašao mjesto u otkucajima te širine, ne bih li ponovno osjetio otkucaje vlastitoga srca.

Ali ne, ja nisam mogao odoliti. Ja sam nju nastavio dodirivati po vratu, ja sam nju dirao svuda gdje se to radi i kako se radi, s određenim bizarnim odmakom, ja sam iz nje izvukao koji uzdah, ja sam se njom bavio, ja sam odlučio učiniti sve što su snimili da se čini kako bi žena maksimalno uživala, ja sam joj to radio na mjestu o kojem će poslije moći pričati, o kojem ću ja moći pričati, a što je najbolje, uopće mi nije bilo stalo do ničega nego da se nabrijem, i ja sam sebe nabrijao, ja sam sebe nabrijao, ja sam nas oboje rastrgao, sasijekao, slomio, spalio i bacio s te proklete stijene......

U mislima, naravno. Jer ni da hoću ne bih to uspio učiniti. A, osim toga, ovaj put sam na vrhu stijene naišao na ženu koja je po prvi put sjela u lotus da se opusti, odmori i nadiše svježeg zraka ne bi li poživjela kao nikad do sad. Hvala Bogu, da ih je bar više. Da sjaje tom unutrašnjom toplinom. (Ma gdje bile, s kim god bile, poznavali ih ili ne, čime god da se bave, kako god da izgledaju.) Da od njih možemo nešto naučiti. Da ih možemo ljubiti. Ili, ako stvarno imamo sreće, da s njima možemo učiti ljubiti.

Dobra priča kao i prva, ali još uvijek se pisac divi vlastitom izričaju više nego što govori iz sebe. Izvrsna generalna proba za pisati i govoriti sebe. Tzv učenje tehnike glatkog promišljenog pisanja. Za ovo mjesto predobro.