Da..da...da...to sam ja..converse baby..

 
U bjelini gdje nema granice,jer spajaju se lagani nabori s horizontom,vidim pticu nasred polja.Crna ptica,mrlja poput tinte na papiru,poput vina na ubrusu...Ona znači trag.Mala ptica trag je promjene..Budeš li dovoljno zurio u bjelinu,poželjet ćeš nestati u njoj;zakoračiti bijelim poljima prema bijelom nebu,biti zanesen u mećavi bjeline,a opet ostaviti kratkotrajne mrvice iza sebe-trag dubokih stopa koje vjetar netom zanese.
Čujem zvončiće,a ne znam otkuda..Isprekidani šumom vjetra oni su naznaka snježne čarolije koja stigne svake godine,koliko god starila..Opet sam dijete..Ne,zapravo,još sam dijete.
Želim provesti cijelu zimu s tobom,u bojama zelenim i crvenim,u bojama borova i ljubavi..Kao pajaci,polegnuti na kauč netremice pogledavamo na svjetiljke,i vidimo-još vije..I zamislimo oboje,kako bi bilo zadržati ovu zimsku bajku kao novi početak,bez kraja..Do smrti...A snijeg pada da bi pokrio stare tragove,da nove rišeš na bijelu mekoću papira.Ali,precizno i mudro,jer dugo je do sljedeće zime,i do tako bijelih,bogatih snijegova.
Pogledam tebe,i vidim snijegove,dovoljno bijele da me svaki put iznova osvoje.Tako sam sretna,lagana,pod nagnutim granama vrba i breza..Vjerujem,ti si moja najstvarnija zimska čarolija.Želim tvoj dah na uhu,i tvoje modre prste isprepletene s mojima,želim zakloniti tvoje lice od oštrine hladnoće,želim se skriti u tvom zagrljaju..I snijeg..Čini mi se..Prijatelj nam je.

patetika

snježna čarolija.