Život, onaj dublji
U ljudskom se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu, u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih, ljudi nastoje nadvladati nemoć ljudskog govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću, pa i površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.
Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.
Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju.
Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.
Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se – i ne samo riječima – spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.
Nama je – jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihova života – povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni su gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bilo važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.
Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.
S. Lice.
29.11.2007. u 20:44 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
tekst vrijedan čitanja...ali ne samo to...spremih ga u ahrivu...svevremeni je...vjerojatno ću se često u životu vraćati nanj!
Autor: nike45 | 29.11.2007. u 21:00 | opcije
Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.
zivot je veci i od slike osobnosti i od slike savrsenstva,svjetla
zivot je
zivot sam ja
i iskustvo
i intuicija
i tjelo
i iskustvo jos jednom
i sretna nova godina
Autor: kaosss | 01.12.2007. u 0:18 | opcije
Prekrasan tekst!
Autor: nova_sam_tu | 01.12.2007. u 17:52 | opcije