Proroštvo Betlehema
Odavno znamo da povijest nije učiteljica života za one koji žele vladati, za one koji povijest žele sebi prigrabiti, sebe povijesti nametnuti. Za njih postoji samo jedan povoljan povijesni ishod, a taj je – da oni vladaju, da se oni domognu vlasti, da se na njoj održe. Pritom neumorno vjeruju da uvijek postoji još neki neiskušan način kojim će tokove povijesti usmjeriti u skladu sa svojim stremljenjima. Tko će zbog toga platiti cijenu i kolika će ta cijena biti, to im nije pretjerano važno. Sigurni su, naime, da je neće platiti oni. I, uistinu, uvijek ima nekih cijena, velikih cijena, koje plaćaju drugi. Plaćaju, često i ne znajući to.
Povijest je učiteljica života samo za one koji žele služiti, onima koji ljube. Oni uče kroz svaki dodir. Oni uče od ljubavi nakupljene tijekom vjekova, od ljubavi koju mnoge vode ne mogu ugasiti niti je rijeke potopiti. Onima koji žele biti u službi života, u službi ljubavi, blisko je slijediti primjer ljudi koji su se tijekom povijesti posvetili drugima, osobito onima prezrenima, onima najmanjima. A, uz to, onima koji su zauzeti za dobrobit drugih, nikada neće uzmanjkati domišljatosti.
U tome i jest temeljna razlika između samodostatnosti moći i sebedarnosti ljubavi. Moć se ne prestaje ponavljati u svojoj površnosti i kratkovidnosti. Ljubav se, pak, uvijek nova, obraća najplemenitijim čovjekovim dubinama. Ona je proroštvo koje ničim nije moguće omeđiti.
Ako je povijest povijest oholosti, povijest nadmetanja i izrabljivanja, ona nije vrijedna pamćenja, nije vrijedna promišljanja. Nije vrijedna jer okrada. Ona živi u vlastitoj smrti.
Povijest ima svoju ljudsku i božansku vrijednost samo ako je povijest požrtvovnosti i plemenitosti, povijest proslave životne radosti, povijest koja ne bježi od boli, nego i kroz nju krči put susretu u kojemu sve postaje blaženstvom, i to ne tek jednom, već sada. Uistinu, takvoj povijesti nijedna smrt nauditi neće.
U tome je proroštvo Betlehema, proroštvo koje prožima i nadsvođuje sve vjekove: Bog dolazi biti čovjek s čovjekom. Dolazi malen, u punini ljudske krhkosti i nezaštićenosti, sa svom božanskom požrtvovnošću, osobno posvjedočiti smisao ljudske povijesti, postati dio nje. To je Božji govor čovjeku, Božje slušanje čovjeka. U tome je mudrost ljubavi, mudrost služenja. Mudrost koja ostaje nedostupna onima koji su zaokupljeni svojim vlastohlepljem, svojom moći, ali tim više žari iz onih koji svoje ispunjenje nalaze u služenju. U služenju, koje je jedno od najplemenitijih imena ljubavi.
S. Lice
03.12.2007. u 18:07 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar