One Memory

Probudio sam se jutros sav nenaspavan nakon cijelonoćne nesanice, odspavajući tek neka jadna dva sata. Jednostavno, neće san na oči. Sat vremena sam se preljevao po krevetu razmišljajući dal da se danas uopće i ustanem. Sjeo sam za svoj komp i lagano trljajući oči tražio jednu od mnogih radio postaja preko neta dok me budio miris ranojutarne tople kave iz moje omiljene šalice koja je uvijek nalazila svoje mjesto na mom stolu. Uvlačio mi se u misli taj svima poznati smirujući miris u kojemu sam bar ujutro nalazio svojih pet minuta... za sanjarenje, za maštanje, za produžetak tek prekinutog sna. Zasvirala je... neka poznata božićna pjesma i sjetila me kako ću ovaj božić provesti... sam. Sjetio sam se svojih ljubavi, naših božića zajedno, naših težnji da to budemo i kada nismo mogli biti, zbog daljine koja nas je često razdvajala. Sjetio sam se svih onih poruka koje sam svojim bivšim curama slao u polumraku sobe dok su kuglice blistale na boru. Ali... ni jedna lampica, ni jedna kuglica, niti jedna jedina prskalica, ma koliko god jaka bila, nije treptala ljepše nego što su njene oči dok je bila uz mene... ili dok je s nestrpljenjem otvarala moju, tek pristiglu poruku. Božić je bio... nešto posebno samo zbog nje i zbog ničega više, a ja sam se osjećao... sretan... smiren i nasmijan jer me voljela ma koliko daleko od mene bila. Kako zaboraviti težnje da zajedno provedemo praznike, sve muljaže koje smo koristili bez kajanja za taj jedan topli pogled, jedan slatki iskreni poljubac, nježnji njen zagrljaj. Bila je moj sjaj, moja sretna zvijezdica koja je obasjavala tamni dio nas. Gledam sada iste te kuglice, iste kao i prošle godine prskalice bez osmjeha na licu, bez nekog prevelikog veselja i radosti, potajno u sebi priželjkujući da sve prođe što prije. Bježim od sjaja jer me boli više no što pokazujem, više nego i sebi želim priznati. Boli me, ljubav... koju više nemam i ne smijem imati. I sada, zamišljen, povučen od svijeta tražim mrvice topline na svjetlima bora... da malo ugrijem ili barem pokušam, to što je ostalo od mene... usamljene ruke koje nitko tako dugo nije ljubio, koje njoj dale su sebe i na kraju nisu imale snage obrisati niti moje vlastite suze koje sam za njom pustio. Nije meni zima al srce ne razumije da više nema je. Bit će ovo prvi Božić koji ću provesti bez poruka, bez ljubavi nekoga kome bih dao svoje sve, bez laganog koračanja ispred tek okićenog bora kojeg nazivali smo plesom. I bilo je lijepo... držati je u naručju, provlačiti prste kroz dugu kosu, osjetiti njenu toplu kožu na svojoj, osjetiti... miris glatkih obraza u tom božićem ovijenom smirenju koje lebdjelo je oko nas. I sam sebi želim, samo jedan poljubac nagodinu, ispod bora, upakiranog u mirisni celofan satkan od odsjaja nečjih tuđih, vedrih, zaljubljenih pogleda...

:X

baš me rastužilo ovo... :(

Jbt ga, imam i boljih i lošijih dana, kao i svi. Al, ovo nije jedan od onih boljih :o\

kao uvijek lijepo...Sretno dark!

Nemogu shvatiti samo zašto, toliko je ljudi oko mene tokom godine, ali, onda kada nekoga najviše trebam... Znate i sami. Kao da se uvijek pogodi da nikoga nema baš tada. A znam da će me sustići... za blagdane, sve ono što ne želim :o\