One Memory

Snijeg pada... čujem glasove vesele djece u daljini koja kližući se po ledu proživljavaju svoje najljepše Božiće. Nisu toga ni svjesni, ali... bit će, jednoga dana. Hvatam pahulje, hvatam poglede, hvatam tračke tuđe sreće nadajući se da ću uspjeti vratiti djetinjstvo ili barem tragove Božića u kojima su kuglice na boru budile bezuvjetne osmjehe, a darovi u slami mogli zalječiti svaku ranu. Tada su ruke bile pune ljubavi, tople i ispunjene nadanjem u sve ono što sam dugo sanjario. Pokušavam biti sretan večeras zbog sebe... ili pak zbog nje, što je našla svoju sreću. Barem se trudim tako izgledati, slagati samoga sebe. Pokušavam u sebi potisnuti tugu potaknutu čime sve ne, tugu koja izvise iz mene kao bujica, zbog sjećanja, zbog prohujalih godina, otišlih ljubavi i nedostatka božićnog ugođaja. I samo mi se jedna miso vrti glavom - nije božić kao što je nekada bio, nestala je čarolija, nestalo je sve ono lijepo što ga je činilo posebnim. Čokolade i igračke zamijenili su mobiteli, skupa roba, konzole... Više se nitko ne zna obradovati snjegu i ljubavi, poklonjenoj kao znak pažnje. Pjesmama želim ispuniti prazninu, potisnuti bol... Želim skakati i istjerati van to malo dobroga što je ostalo u meni pretvarajući se da je neko drugo vrijeme koje sam davno proživio. Želim vjerovati barem danas da ljubav postoji, da je ona još uvijek kraj mene, i da ću večeras pronaći taj tako dugo priželjkivani, izgubljeni sjaj u srcima drugih ljudi. Sve bi blio drugačije da je netko uz mene kome bih rekao volim te, koga bi čvrsto stisnuo uz sebe u ponoć i znao da je zaista to malo biće moje. Shvatio sam da je i ono najmanje dovoljno da te ispuni i digne u visine koje sam nikad ne možeš dotaći. Dovoljno bi bilo... to malo njene duše da osvjetli tamu koja je ovila moju, ispuni sve pukotine, donese vedrinu u moje misli i rečenice, moje odavno tužne pjesme koje ponavljam kao pokvarene, starinske ploče. Teško je biti sam, pogotovo na Božić. Ne sam izvana al sam unutra, praznina ispunjena suzama koje svom snagom nastojim zadržati u sebi. Volio bih večeras vratiti vrijeme na samo pet minuta, doći k noj i bez riječi ju zagrliti kao nekada, poljubiti strasno u kratkom uzdahu i čvrsto u rukama držati... s prvim svitanjem zore opet ju izgubiti, kao da nikad i nije bila kraj mene. Volio bih... osjetiti opet te male prozeble ruke na svome hladnom licu, kako me miluju, čuvaju od sveg lošeg, kako nastoje reći da me vole, da će sve biti okej... Volio bih... se prisjetiti kakav je to osjećaj, bar na tren zaboraviti bol... zamijeniti ju... svime lijepim što sam nekoć držao najvažnijim. Neželim darove... želim samo jedan poljubac, želim se prisjetiti... kako je to voljeti... na božić, bacajući u kosu jedno drugome grude tek napadalog snijega... poput onoga koji i sada vani pada. S kime gleda ona naša svjetla, koga drži za ruku, kome traži put do đepova kaputa da se ugrije... Bilo bi lakše, da ju nikada ni nisam volio!! Možda ću jednoga dana opet osjetiti sve to kada pogledam iskre u očima svoje djece sretne zbog upakiranih igračaka u crvene, plave, zelene i roza folije. Možda ću tada biti opet smirenjem kao nekada. Volio bih to, volio bih, više od ičega.  Tako malo mi treba da dotaknem nebo, da ga protresem pahuljama, da i noć obojim nekim lijepim slikama.

ostavljam osmijeh i svijetlo u ovoj svetoj noci da ti pokaze put do ispunjenja tvojih zelja... :)

Da sam ,sam pisao ne bi bolje dočarao kako se osječam ovaj Božić!
Sretan Božić želim svim ljudima dobre volje!!!
Biče bolje!

uz tebe sam!