pisati pisma, pričati priče

Tek pokošena trava pod nogama, miris svlači jaknu s mene, samo bih legla i ležala, ležala, ležala - trava mi je svjedok, s tobom ili sama, nikako drukčije! Hoćemo li?
Kad ono, oko tri ujutro, nitko ne dotakne uličnu šutnju, spustit ću se na pokošenu livadu, budi tamo, budi miris, budi ono što si uvijek kad smo blizu. I ne moraš glasno, čuti ću te: - Hoćemo li?
Kad prvi autobus naruši praskozorje, a sa crvene šljive u susjedstvu poleti zaljubljena ptica, poludjela od nespavanja, stići ću te pitanjem njezinog lepeta: hoćemo li?
Ma, mi to već radimo, kažeš, smijući se. Mi to stalno radimo, samo to radimo, njušimo život u odrezanoj travi, slušamo cvrkut u nesanici ptice, gledamo jedno drugo u noćnom ogledalu. Mi to stalno radimo, to je naš način da budemo ljubav.
Samo ovaj zapis svjedoči pitanju koje riječi ne umiju postaviti.
A odgovor je ionako stariji od njega i uvijek isti: hoćemo, dušo, hoćemo:)))

lijepo. književni zapisi koje volim čitati. kvaliteta koju čitam u svakoj rečenici.

Već dugo nisam bila budna zorom :-)).

¸¸¸prekrasno pises, to je nevjerovatno:-) Da, kako je to lijepo¸¸¸"hocemo li duso?" , HOCEMO:-))))