kraljica

Ovdje sam, prolazim ulicama pokrivenim snijegom i ledom, skližem se, to mi mami osmijeh na lice, ne želim pustiti suzu, što ako se zaledi? Kako dani prolaze ne primjećujem promjene na sebi, tko zna, možda ih primjete drugi, ali njihovo mi mišljenje nikada nije bilo toliko važno da bih u njihovim riječima pronašao malčice istine za sebe. Pitam se ništa, jer nemam se više ništa za upitati od zadnjeg odgovora koji sam dobio a nije bio točan. Istina, smijem se dok mi oči otkrivaju tugu. Samo, kako to ona vidi a nikada nismo razmijenili niti riječ.Zašto sam tužan, kada imam pravo na sreću, postoje li zaista rođenjem tužni ljudi i jesam li i ja jedan od njih. Baš poput boje kose, netko ima crnu netko plavu . I gdje da kupim farbu?