sak as
Po mnogo kriterija samovanje je osnovni preduvjet otkrivanja sebe. I sama Biblija opisuje značaj Isusovih 40 dana samovanja, kao krajnju granicu kojoj jedno socijalno biće treba biti izloženo. Navodno je Jack Kerouac 60 dana socijalne emancipacije platio psihičkim poremećajima. No, danas je tempo «bitisanja» znatno dinamičniji, tako da nam oduzima luksuz prokušanih metoda bliže i dalje prošlosti. Metoda na koju se danas oslanjaju mladi istraživači antipoda uma temelji se na mučničke oblike izolacija u živim sredinama. Kidaju jedine spone koje ih drže s jučerašnjim danom, uživaju u namećanju poraza sebi samima. I onda dođu do nečega za što vjeruju da je rezultat testa, osjećaju se samotnije u razgovoru s drugima negoli u razgovoru sa samim sobom. Već počinju i usta otvarati obraćajući se sebi. Svjesno postaju podvojeni. Ipak, smeta ih kad to primjećuju drugi. Možda vjeruju da je ta nelagoda indikator još uvijek zdrave pameti. I onda naiđe netko tko pokvari cijeli vaš plan. Poželite ponovo pažnju, razgovor s fizički drugom osobom. Međutim zašto, pa već ste imali takve osobe a one su ipak bljedile. Procjene su se pokazale pogrešnima a upoznavanje sebe bi potpuno krenulo naopako. Te osobe su stramputice vaše glavne ceste. One su slatki izazovi, fatamorgane duša gladnih toplih dodira, mirisa kojima ni oporbenjaci hedonizma ne bi mogli odoljeti. Mirisi tuđih pokušaja otkrivanja sebe.
Pa zašto onda pokleknemo? Jednostavno zbog nemogućnosti zadržavanja koncentracije koja je potrebna za takve podvige. Zato što smo podložni različitom definiranju istih situacija, zbog drugačijih argumenata u vremenskim odmacima koji stvaraju drugačije kemijske reakcije na našu dopaminsku žlijezdu. Promjene izaziva primjerice nepostojanje održavanja istih uvjeta unutar jedne vremenske dimenzije. Naša tijela niti jedna trenutak ne sadržavaju isti broj i raspored stanica. Zato su naši osjećaji promjenjivi. Naša nekad čvrsto orijentirana ljevičarska orijentacija bez ikakvih problema prelazi u desničarsku.
Držimo se etičkih načela i lažemo sami sebe. To nisu naše kemijske reakcije. Naše kemijske reakcije bi trebale biti takve da ljubimo osobe sa trenutno istim kodom. Pobogu, ljudi u prirodi nisu monogami. Istina, treba ostati odnos između tih ljudi, ali on se treba pretopiti u prestanak samovanja, bez ikakvih obveza prema ljudima koji su nam omogućili putovanje ka zadanom cilju. Cilju koji je samo naš.
A sada ozbiljno, zanemari pročitane filozofije i pokušaj zamisliti da ti netko ponudi neplansko putovanje brodicom u Andaluziju. Vjerujem da bi odbila. E vidiš, to je sranje.
06.05.2004. u 21:09 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar