antologija upitnika

 
i što
kada te umore svi svjetovi koje poznaješ,
i kada se konačno odgurneš daleko od svega
i nađeš se usred
ama baš ničega,
negdje gdje ni provalije nema,
baš tamo lelujaš
kao prozirna izmaglica
u zaboravljenim pamćenjima i neosmišljenim planovima
na tren se učini kao da živiš samo sad,
a onda da ni ono samo po sebi,  
baš kao niti jedna druga stvar,
nema vrijednost bez referentnih točaka?
i tad se sjetiš čika einsteina:
da, jest - ljudska je glupost neograničena,
i premda je neograničenost u biti loša referenca za početak
čini se da je relativnost i onako posve proizvoljna stvar,
pa što si je onda ne i malo uštimat?