samo jedna pjesma
koliko jedna pjesma može probuditi uzdah!? Lijepe riječi, dušu... I opet je večer kad širim ruke i žicam zagrljaj... Posve sigurna, sljedeći put ću voljeti, bez ustezanja... Jer sada znam moje hladno srce ne mogu rastopiti prolazni poljubci i igre, već zagrljaj gdje ću stisnut cijeli svoj život... Prsa gdje ću ostaviti usne i oči u kojima sjajit će se moj osmjeh... I opet sam ona nježna, koja spušta pogled i rukama prolazi kroz kosu, kad nam se u mojim snovima sretnu pogledi... Oh, večeras se kladim na ljubav! Na muškarca potpuno nepoznatog, onog nasmijanog što stoji odmah uz miris jastuka i sna... Onog slučajnog prolaznika koji se okrenuo zamnom u trenu kad i ja za njim... ili pak na onog što je uz mene stajao na semaforu i odjurio u nepoznato... Osjećam se kao nekad, kad sam vjerovala u ljubav i opet pišem iste stihove, pronalazim tebe među redovima! Naći ću taj osjećaj vruće kiše i simpatičnih munja... Priđi mi bliže i osjeti otkucaje srca! Priđi bliže i spusti ruku na grudi i usne na moje, zaklopit ću oći i pasti u vječnost... A sve je kriva jedna pjesma uz koju smo plesali, sjećaš se? One noći kad nismo dodirivali tlo, u zagrljaju svjeća, bosi, pred kaminom, sasvim daleko od svijeta... Sasvim daleko od ove dimanzije.... Tamo daleko između pučine i zvjezda... Upravo tamo letim i noćas, u tvoje ruke, na tvoje tjelo i tvoju dušu, zaspati tamo i umrjeti od ljepote....
10.05.2004. u 1:55 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar