Nešto bezveze
Večer... uvukla se u moju sobu lagano... spustila na mokre krovove kuća obasipajući slabo svjetlo predvečerja sitnom kišicom. Sjeta... u mislima našla je večeras svoj dom... i mene kao žrtvu ljubavi našla još malo mučiti... pustila da se sjetim u samoći... cure koju sam nekoć volio... curu koje odnjele su godine... curu iza koje ostale su samo zgažene crvene ruže... u blatu... u kišici te jeseni... kišici kao što je i ova koja vani sipi. Pjesmica... slatkasta, ljubavna... naša... ovila je sumaglicu teških misli oko mene... zagušljivu... poput dima cigarete kojeg otvoreni prozori nisu tjerali van. Osmjesi... bože... lažni, svi odglumljeni... odveć kiseli... skrivajući ono o čemu više nisam nikada smio razmišljati... Zaboraviti... jedan život... jednu slatku, zanesenu mladost.... opijenu vinom i poljupcima... gazeći pred sobom tuđe savjete, tuđe misli i prkose... tuđe zavide i mračne poglede... Kako... bože... nešto pustiti... kako graditi nešto na novim temeljima... kako se okrenuti i nikada neosvrtati natrag... kada te sve vuče da se još jednom okreneš... i vidiš svu ljeputu koja mora pasti u zaborav...
26.03.2008. u 18:48 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar