pisati pisma, pričati priče

Mali restoran sa zelenom bojom u imenu. Kasno poslijepodne. U majici sam boje višnje, uskoj tamnoj suknji i petama visine koju obično izbjegavam. Uokolo ljudi. Pričaju, smiju se, jedu. Neki gledaju. Samo pet kila manje, pomislim, puno bih se ugodnije osjećala u uskoj suknji. A onda se sjetim kako si je skidao. Tu istu suknju. S kojim pogledom. I kako sam mislila da je popucala po šavu. A nije. Ti i ja smo pucali, dušo, zvonko i s radošću.
- Malo više narančaste u podlogu, kažem muškarcu koji mi oblikuje naslovnicu. A unutar narančaste, tvoj grad. Stara razglednica koju si držao među prstima. Onim istim prstima koji su držali i mene. Izvana i iznutra. Muškarac koji oblikuje naslovnicu, šutljiv i tako sposoban pročitati mi želje. Uvijek napravi bolje nego što sam izrekla. Kao ti. Onaj drugi posao. Onaj u kojem razglednica ostaje na stolu jer na trosjedu više ni za koga nije bilo mjesta. Samo ti i ja. Samo ja i ti.
- Da ti nisam tata, sad bih te zgazio! - kaže dječak žoharu pronađenom ujutro ispod otirača. A on je ostavio zrno graha, po uputstvu vlastitog oca koji ga je tako, ostavljanjem graha pod otirač, podučio pravljenju djece. - Uh, da ti nisam bagrem, sad bih se iščupala! Izvukla bih se iz zemlje tvog života, posadila u nekom novom vrtu. Ali, bagrem k'o bagrem, sve pjesme ovog svijeta štite ga od smrti.
Tri sata vožnje. Prošetat ću tvojim ulicama, a zatim sjedeći u neuglednom kafiću tražiti lice koje tvojem sliči. Ali već znam: nema takvih, čak ni u tvom gradu. Pa ću govoriti o knjizi narančaste boje i s razglednicom na naslovnici, i neću lagati. Reći ću kako volim rečenicu o nijemoj djevojci koja svake večeri sjedi s prijateljicama koje pjevaju, ništa manje od njih sretna i raspjevana - u svojoj nijemoj tišini. I reći ću kako nam prvo u život uđu neki ljudi, a za njima dođu gradovi. I reći ću još svašta, pa ću opet na nekim visokim petama ući u restoran u kojem ljudi jedu, smiju se, pričaju. Samo pet kila manje, pomislit ću, dovoljno da se osjetim bolje.
A onda ću se sjetiti tvojih prstiju i priče o rijeci tvoga grada koja teče "malo vamo malo tamo", baš kao što ti tečeš u meni. I možda ću, u ona tri sata vozeći se natrag, priznati da te volim. Sebi i ravnici.
Svi ostali to već ionako znaju:) 

Slatko. Dobro. Sa stilom. U favorite.

"u restoranu pokraj Save čekala sam na tebe, tvoje oči lijepe plave, nježno su me gledale..."" dalje ne znam, ali kad Jasna Zlokić zapjeva tu pjesmu, ah! :)

Stiglo je proljeće zajedno sa bojama :-)).

Smrc ú? ali lijepo.
Head up!

kaj znaci pet kila manje il vise???valda nesto znaci i srce?