ono iza lica...

Ima nešto u toj jutarnjoj smušenosti!  Bez obzira na prvotnu mržnju naspram cijelog svijetskog poretka, zbog kojeg morate napustiti krevet, mržnja se postupno transformira. Vrši u metamorfozu u trapavost. Teturate, zijevate dok gađate vrata kupaonice, koja je kljuć kvalitetnog buđenja. Umivanje hladnom vodom daje informaciju mozgu da ste živi... Prisjećate se da sinoć niste konzumirali nikakav alkohol, već samo blejali u TV do 3 ujutro, a kazaljke  u trenu umivanja pokazuju 6! OK. zjenice su se otvorile, a na blaženi miris tek sakuhane kave srce zaigra! Znam, nezdravo je, smrdi, zažućuje zube, a kod kronera i prste, ali prva cigareta tako paše...hmmmm! Ovo je trenutak kad mi odvikavanje od tog poroka ne pada na pamet. 6i 30 vrijeme da se krene! Posao zove. Vani, sunce, sije li ga sije! Oči nisu spremne za taj šok, još nose miris sna. Dijagnosticiran lijek- mnogo tamne sunčane naočale! Kroz cijeli scenarij vuče se ona drhtavica od pomanjkanja sna. Pomalo iritira...
Kljuć je u bravi. Pali se radio, neka laganica, šank je osvjetljen. Predstava počinje! Konobarenje. Hmmm ...kod nas shvaćeno posve neozbiljno, ali to je već tema za drugi traktat. Volim piti kavu, ali nisam baš radosna kad je treba i kuhati, ali s druge strane opet pričinjava neko zadovoljstvo.  Vidjeti potok krmeljavih ljudi, koji su preumorni za ikakvu vrstu komunikacije i traže upravo onu šalicu sa napitkom ,baš onakvim kako ga oni vole... Bez pitanja uslišavam njihove želje, naučih već kome ide što... Kome je mali machiato s hladnim mlijekom, kome kapucino, kome veliki itd. Sjaj u njihovim očima kad šalica dotakne površinu stola tik ispred njih, i kada im miris omami nosnice... Ma ne bi im ni naplatila tu kavu, ali posao je posao. Hladnoća, trapavost i nervoza napustili su teren. Tu je sada vrckavost, okretnost i nezagađni osmjeh.  Ali jutro je sveprisutno! Simpatična smušenost je još tu, pa je vrijeme i druge kave.  E ta se posebno gušta! Možda nekome zgadim život, ali volim kad se potpuno ohladi, praktički usiri, ono gutnem u prolazu tu i tamo.  Ali sve dok šalica stoji s unutrašnje strane šanka, jutro je još tu... Kad zadnji gut kave otkrije dno šalice, jutro je službeno završilo! Kavomat i dalje izbacuje kavu, ali one su trivijalne, nevažne, suvišne i određene nekom kulturom življenja... Negdje oko 13 tijelo počinje krahirati, opet dolazi drhtvaica nesanice. Jutarnja euforija opada i pomanjkanje sna dolazi na površinu, ali kava tu više ne pomaže... Umor postaje sve teži, ali podnošljiv... U biti cijeli taj teret od trena buđenja do trena kad se opet zaželite postelje, nakon neprospavane noći, moram svrstiti u kategoriju savršene nesavršenosti života. Upravo ta kategorija daje draž, a nalazi se u svakom naizgled nevidljivom koraku kroz svakidašnji život...