ono iza lica...

 
Htjela bih noćas napisati savršenu pjesmu,
niz riječi koji te neće moći ostaviti ravnodušnim...
Ali dim govori drugačije,
svjetlost pada postrance...
Htjela bih danas zaroniti u katakombe sebe,
one prostrore koji izbezumljuju i mene,
kako tek onda djeluju na tebe?
Htjela bih ti riječima oslikati suton
onaj, što se vidi kroz moje oči,
prenjeti na tebe drhtaj,
onaj što osjećam dok gledam valove...
Htjela bih ti pokazati svoja žita,
što se viore na vjetru,
miris snova, što migolji afaltom...
Htjela bih noćas napisati pjesmu,
da se pronađeš u šumi cvjetova,
šumi tišine, iskrici krijesnice, među oblacima,
desno od Venere, lijevo od Riječine, sasvim blizu realnog,
kraj ponora iluzije...
Htjela bih, ali nešto me koći,
pa na papiru ostaje samo trag...
trag nesavršenog, trag mene...

ako itko ikada napiše pjesmu nad pjesmama (to će biti pjesma)
o srazu ljudskih bića i poganih svinja
(sjeme im se zatrlo)
postaće besmrtan
jer
netko se opako našalio
stavljajući nas na isto mjesto
i dajući nam toliko toga sličnog
(helada se još nije oporavila)
o
moj bože
toliko toga sličnog!

S dubokom nježnošću

S dubokom nježnošću ruke ti stežem lako
Ljubim tvoje prste i ne znam
da li je na zemlji podignut hram
gdje bi bogovi voljeli tako
kao što ja volim srcem samim
Tebe, o ženo, svjetlosti u mojoj tami.

Kao žetvar koji odmor sanja
pristigoh umoran pred gostoljubive dveri
Tvoga doma u predvečerje
praznog dana.S osmjehom punim radovanja
otvorila si ne čekajući jutra
i kao beskučnika me primila unutra.

I bez čuđenja tvoj pogled je slijedio
neočekivane suze došle iznenada
suze koje moja gordost ne uspje da savlada.
naklonjena bez čuđenja, s lakim bljedilom
Ti vidje to, u svoje ruke me uze
I žedno, tople ispi moje suze.