romantika

Nekada je postojao jedan otok.
Otok, na kojem su živjeli svi osiječaji,
 sreća, tuga, mudrost, i svi ostali...
 uključujući i Ljubav.
 Jednoga dana je obznanjeno svim osijećajima,
 da će uskoro otok...
 potonuti. Svaki je osijećaj za sebe izgradio brod,
 
 
na kojem će napustiti otok. Svaki, osim ljubavi.
Ljubav je ostala jedina na otoku, odlučila je ne
napustiti otok sve dok je to moguće...Kada je otok već bio gotovo poplavljen, Ljubav je
odlučila zatražiti pomoć.U jednom velikom brodu, je u tom trenutku prolazilo
 bogatstvo...
Ljubav upita:
«Bogatstvo, možeš li me prihvatiti k sebi?»
Bogatstvo odgovori:
«Ne, nemogu. Na brodu imam mnogo zlata i srebra,
za tebe ovdije nema mijesta.»Ljubav odluči upitati taštinu, koja je upravo
prolazila u prelijepoj gondoli:
«Taštino, molim te, pomozi mi!»
«Ljubavi, nemogu ti pomoći, sva si mokra... mogla
bi mi zaprljati moj prelijepi brodić...»
Ljubav upita tugu, koja je bila s druge strane:
«Tugo, pozomi ti....»
«Ali... ljubavi, ja sam tako tužan... želim biti sam.»
Sreća je prošla pored ljubavi, također, ali ona je bila
 tako sretna i euforična da nije čula kada ju je
ljubav dozivala za pomoć...
Ljubav su svi zaobilazili, i kada se činilo da ljubavi
nema spasa, iznenada se začuo glas:
«Dođi, ljubavi... ja ću te uzeti k sebi.» Ljubav nije
poznavala taj osijećaj... to je bilo iskustvo. Onu ju
je primilo k sebi. Ljubav se osijećala tako
blagoslovljeno da je i zaboravila upitati gdje plove.
 Kada su stigli na suho kopno, ono što ju je spasilo
je nastavilo svojim putem... Shvaćajući da i nije
stigla izraziti zahvalnost svome spasitelju, ljubav je
 upitala mudrost, koju je susrela u blizini:
«Tko mi je to pomogao?»
«To je bilo vrijeme», mudrost odgovori...
«Vrijeme? zašto bi mi vrijeme pomoglo?» upita
ljubav...Mudrost se nasmiješi i odgovori:
«Vrijeme je jedino sposbno shvatiti koliko je ljubav
neprocijenjiva...»