Dobro djelo
Da istina ponekad sam u stanju savim nenamjerno učiniti dobro djelo nekome. Stojim ja tako danas na sajmu automobila. Vruće užasno, gori šoder kojim je prekriven. Naravno ja sam u birtiji i cuclam ledeno ožujsko. Na terasi sjedi jedan klinac ili dečec, momak možda. ne mogu mu odrediti godine možda između 18 i 25. U svakom slućaju vidjeo sam ga veći prije. Dijagnoza jadnik je autističan i brije samo svoj neki film. U svakom slučaju sjedi i lista stare auto časopise i stare sam svoj majstore u kojima gleda samo slike i podatke o automobilima. Ima oko njega toga poprilično. Nekako se smilio birtijašu i on ga ponudi sokom. Ovaj uopće ne reagira ne kaže niti rijeć samo počne glasno srkati sok i nastavi listati časopise. Kako je bio fajrunt gazda se zabrinuo kako će ga maknuti s terase kada ovaj ne reagira na išta. I tu dolazim ja ne sa nekom dobrom namjerom nego da riješim problem i pitam ga jer sam vidio da brije samo o autima, hoče li da ga odvezem do tramvaja u svome žutom autu. Prva reakcija od njega Fiat punto - pihh kaže. Ja se uvrijedim i kažem mu ma nije obićan to ti je jaki model 90 konja. Ozbiljno me je pogledao i izbacio sve podatke o mom tutaću, te rekao može. I tako dotjeram ja punto i u svoj uglancani auto primim čudaka koji je smrdio i balavio te gomilu vrečica s starim časopisima. Krenuli smo i on kaže može brzo, nikada se nisam vozio brzo. I ja raspičim 10 sec do 100 i naberem negdje oko 180 kmh. on je rukama prekrio lice i ja sam mislio da sam ga uplašio, ali nisam smijao se i niz lice su mu tkle suze radosnice zbog brze vožnje. Stao sam pod mostom na kojeme je tramvaj i on je izišao bez rijeći i otišao. I to je bilo to. No ne pišem ovo da bih se pohvalio nego da vam pokušam dočarati moje osjećaje prema suzama sreće koje sam izazvao u tog ubogog stvorenja i usrećio ga barem na trenutak. Kasnije sam i ja skoro plakao zbog osjećaja da sam nekome tko nema ništa na trenutak pružio sve. Nije mi žao ni auta ni guma ni benzina , pružio bih mu to svaki dan samo da još jednom vidim tu vrstu sreće u njegovim inaće odsutnim oćima. Kao vatrogasac i prije suretao sam se s takvim pogledima kod ljudi kojima ste spasili njihovu sirotinju. Pogledi zahvalnosti i sreće uvijek su najveća nagrada i govore sve bez rijeći. Eto za njih mi vrijedi živjeti, za taj trenutak pogleda iz kojega zraći i sreća i ljubav i zahvalnost svatko bi ponekad nekome morao pomoći i nebudite sitničavi jer nekada su i mala beznačajna djela nekome velika kao život.
08.06.2003. u 23:37 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar