Gone With The Wind

Eto i mene nakon 100 godina.... nego cistila sam komp jucer jer nemam vise mjesta na HD i nasla nesto sto cu izbrisati ali da stavim tu prije kao post mortum.... kao kraj krajeva....
Da se razumijemo ja ovo stavljam jer mislim da sam to lijepo napisala a ne zbog neceg izgubljenog i davno zaboravljenog....
Ja sam opet sretna i taj mi se osijecaj vec duze svidja :)
************************************************
Dublin, 16.02.2007
Cetvrtak, I opet pada kisa,,,,,
 
Valjda to mora biti tako s obzirom da sam u Irskoj......Jednoj od zelenijih zemalja.....
 
Eto sutra je jos jedan petak i vikend dolazi.....a ja cu ga provesti u Poljskoj kod svoga dragog...
Jako mi nedostaje i jako sam sretna sto idem, toliko sretna da sam svoju srecu podjelila sa NJOM, ali ona kakva je naravno odmah sve na sva zvona......
Nekada mislim da prijatelje koje steknes do srednjoje skole i jos neke na fakultetu su jedini tvoji pravi prijatelji, jer sve poslije kroz zivot it nisu prijatelji.....samo poznanici koji su ljubomorni na svaki tvoj uspjeh i sretni na svaki tvoj neuspjeh.
Pitanje je sto je to u ljudima tuzno da ulaze u tudje zivote, kako bi i sam Skoro rekao.
Ili kako bi moj otac rekao, prvo cisti u svom dvoristu, a onda u tudjem! Samo tu je problem, jer svi vole cistiti kod drugih a kod sebe bas i ne.
Sijecam se kad sam bila mladja da kad bi neko od mojih prijateljica cistila sobu ja bi uvijek rado pomagala, a kad bi dosao red na moju.....a ne..onda bi uvijek imala nesto pametnije za raditi....
Mislim da je isto tako kao i sa zaviranjem nosa u tudji zivot.
Da li sam ja zaista toliko sretna da drugima to smeta? Ponekad se osijecam ko da je to upravo tako.....a sta da radim kad po prirodi volim djeliti srecu i tugu, jer misleci da ako ti je neko prijatelj da on zeli sa tobom podijeliti tu tvoju srecu ili tugu. Ili je to samo kod mene tako? Mozda sam ja jedina osoba koja tako reagira na osijecaje ljudi, prijatelja oko mene.
Sad kad malo zastanem i pogledam oko sebe, mislim da pravih prijatelja po broju mogu staviti na prste ruke, ako ne cak samo jedne ruke.
Kako se to mijenja, ili kako to ljudi sto vise sazrijevau se sve vise mjenjaju, imaju dugacke noseve,i sve vise lice na pinocchia.
Ja puno putujem i susrecem razne ljude. Mnogi od tih ljudi su u kategoriji kolege sa posla a mnogi i u kategoriji prijatelja.
Ili je to bar tako bilo, jer koliko duze sam okruzena tim ljudima, ja samo vidim da sto se kategorije prijatelja tice, postaje sve manja i manja.
Al kako smo mi vec svi odrasli i ozbiljni ljudi ili se bar za takve drzimo, ne bi li se krug prijatelja trebao bar do nekle odrzavati? Ako ne onda znaci da je teorija o prijateljima na prstu ruke zaista tocna. Mi zaista ne mozemo imati u zivotu vise prijatelja nego ih moguce nabrojati??!!
Sad pitanje je da li je to tuzno ili mozda cak i ne toliko.
Zasto se svi mi uvijek trudimo imati nove prijatelje umjesto da njegujemo one koje vec imamo u zivotu? One za koje znamo da su uvijek tu kraj nas i za nas, one sa kojima mozemo podijeliti sve nase trenutke, bilo lijepe ili tuzne.
S obzirom da ja o tome pisem sto znaci da sam jako svjesna svega toga zasto me onda neke stvari koje se dogadjaju oko mene iznova zacudjuju......
Da li sam ja to zaista toliko naivna i odrasla u savrsenom svijetu? Pa to je lako moguce, cak mi i ON to govori al eto ja kao da ne zelim cuti sto se to dogadja i koji me to ljudi okruzuju.
Sve ja to znam jako dobro ali mislim da si jednostavno ne zelim priznati.
Zasto je to tako ? Pitam se pitam? I mislim da mi na to pitanje niko ne moze odgovoriti nego sama ja.
A sto da kazem, odrasla sam sa puno ljubavi, imam roditelje koji su me stitili i jos uvijek to rade, prijatelje za koje bi mogla zivot dati znajuci da bi i oni ucinili isto to za mene.
Da li kad ljudi odrastu u tavome okruzenju jednostavno tesko prihvacaju drugacije situacije?
Sa obzirom koliko sam se puta opekla u svom relativno mladom zivotu jos uvijek cinim iste pogreske.
Mislim da od sada je najbolje da sutim, i jednostavno svoje teske i predivne trenutke ne dijelim sa nikime oko sebe, bar ne sa onim ljudima koje dijele krug kolege sa posla i prijatelja.
Zato je sve to mozda razlog da ja sad ove svoje zbrkane misli tipkam ovdje po ovoj tipkovnici citajuci ih ispred sebe.
Lakse je pisati to sam oduvijek znala, a i lakse je pisati o osijecajima kad znas da ih nicije oci nece citati, tako se nece osijecati uvrijedjeno ili mi zamjeriti na ovakvim ostrim rijecima i osudama.
Uglavnom kako bilo ja sutra putujem i omjesto smjeska oko glave imat cu mali osmijeh sto cu vidjeti svoju ljubav, taj smjesak bit ce skroman jer sam izgubila vjeru u ljude za koje sam do jucer mislila da su mi prijatelji i da su ljudi vrijedni mjesta u mome srcu.
S toga cu sada u svome srcu imati vise mjesta za sebe i sve one prijatelje koji su uvijek tu, uvijek nadohvat ruke.....
Sigurna sam da ce me to ispunjavati jednakom kolicinom ljubavi ako ne i vecom.....
Duesseldorf, 22.02.2007
 
I evo mene opet, ovoga puta sam u hotelskoj sobi svog prijasnjeg radnog grada Ratingena......sama,.....kao i u zadnje vrijeme.............
Prosli sam vikend bila u Poljskoj, u Varsavi da vidim NJEGA.......
Dosla sam u petak navecer, letila sam Ryanairom i nije bilo tako lose kao sto sam mislila.
Prosla policijsku kontrolu i kao uvijek odgovorila na ista pitanja s obzirom da se moja putovnica ugodno puni pecatima Poljske granicne kontrole....
Koje cudo, ali kako objasniti ljudima da je moj dragi tamo i da ja dolazim da ga vidim.....
Ne tako cesto al kad se uzmakne prilika sto ne? A i nije ta Varsava toliko losa......
Razvila se jako, no vidi se velika razlika zemlje u razvoju ili zemlje trecega svijeta sa novim lijepim centrima i hotelima Americkog stila......
Pitanje je samo da li mi je taj grad prirasao srcu samo zbog NJEGA ili isto zbog sebe sama.
I naravno cekajuci prtljagu, famozna aktivnost na poljskom aerodromu kroz staklena vrata ugledala sam NJEGA.
Srce mi je zalupalo jace, i da znam, zvuci jako otrcano ali tocno je tako bilo......i tako ja cekam svoju torbu a tolika me zelja vuce da izadjem kroz ta vrata, da ga stisnem i poljubim........
I napokon nesto crveno na vidiku, moja torba.....
I kako sam izasla tako sam ga izgubila iz vida.....u tom sam trenutku pomislila da sam sanjala, al kad ono ugledam njega, i njegove lijepe smedje oci......
Toliko sam ga stisnula, zagrlila i poljubila, bas onako kako sam i prizeljkavala......
Taxi nas je cekao vani, ukurcali smo se i krenuli putem INTECONTINENTALA.....
Lijep hotel, moram priznati....
Ovoga smo puta na 18 katu, jer je jednom kolegi dosla familija pa je trebao malo vise prostora, 2 sobe jer i on se zazelio malo privatnosti sa svojom zenom....
To je valjda tako sa ovakvom vrstom posla i svim ovim silnim putovanjima.
I eto nas 18 kat...ali nako jedno 45 min.....
A ne, nije ono sto mislite......nismo se „zaglavili” u liftu, nego je ON placao sve svoje dugove prema hotelu jer su ga zamalo izbacili....
I tako ja cekala njega, gladna, ne znam vise da li gladna hrane ili gladna njega.......
I tako otvaraju se vrata lifta na 18 katu i on mi daje kljuc i uzima moju torbu......
Ja lagano otvaram vrata, a kad ono tam o cijela soba zasuta ruzama, crvenim ruzama......
Moj zakasnjeli poklon za Valentinovo........moj prvi poklon za Valentinovo......
Ma dobila sam ih ja i prije ali od moje mame pa pretpostavljam da se to ne racuna......
Ne samo da je bio moj prvi i najljepsi poklon za Valentinovo nego opcenito najljepsi poklon koji sam ikad dobila.
Ne mogu vam opisati osijecaj koji sam tada imala, i sve te leptirice u mom zeludcu......
Ruze po svuda, po podu, u kupaoni u kadi na stolu na sofi na krevetu po prozoru...
Toliko me se dojmilo da mi je bilo zao hodati po njima....
A tek krevet....bijela plahta sa crvenim ruzma i ti jastuci tako divno slozeni....ma jednostavno savrseno
I tako smo se ljubili na krevetu kad smo shvatili da su ruze toliko svjeze da od tezine nasih tjela pustile se boju po plahti.....
Smjesna je to bila situacija i odmah smo se bacili na ciscenje tog kreveta......smijesno ali i jako slatko....
I sve je to on sam organizirao i rasporedio po sobi.... ma joj taj se osijecaj jednostavno ne moze opisati.....
Taj krevet mi je jos pred ocima kad zazmirim.....
Skkoro kao i u filmu „krevet ruza” koji u pravilu i nije neki film jer nema neke radnje nego samo taj krevet zasut ruzama.....
Sijecam se kao i jucer kad smo ga pauzirale, ja i "Kuma" i komentirale svaki najmanji detalj uvjerene kako takvi muski ne postoje nego da su samo plod maste zena koje vole sanjariti....
Al eto, nekoliko godina poslije isto se dogodilo i meni, u stvarnosti, ne u mojoj masti......
I naravno onakon sto smo vidno zeznuli tu plahtu na tom krevetu, a i nije mi ni sekunde zao, vratili smo se na tu plahtu gdje su ostali samo tragovi nekadasnjih ruza i ****, jako strasno.......toliko se osijetila stras i zar nasih tjela i nase pozude i zelje jedni za drugim.......
Jednostavno sve je bilo kao u bajci......i ja se jednostavno nisam zeljela probuditi....
Al naravno ocito s obzirom da je taj viked poceo toliko savrseno, stigao je taj e mail.....i poziv na sastanak sutra navecer.....
A sta da kazem....ko da me je neko zalio ledenom vodom, al eto navecer u 19:00....ipak ce se naci vremena i za nas.....a i tih par sati cu prezivjeti.....
7:20 i ja sam otvorila svoje oci....pa za ne vjerovat, nije ni pola osam a ja vec budna.....
Jos smo se malo mazili i izlezavali u krevetu kad ono promijena plana odlazak u ured jos to jutro......
Doruckovali smo zajedno i onda je otisao....gledajuci njegov odlazak srce mi se slamalo u tisuce komadica,,,,,al nije da sam imala izbora nego ostati jaka i otic sredjivati noktice kao i svaka zena sa "Mexicancom"........
I tako smo nas dvije intelektualke ipak zavrsile u knjizari, provele tamo sate trazeci neke zenkaste knjige da zadovolje nase potrebe.....
Poslije podne sam provela sa njim, krasan rucak i sangria u jednom krasnom spanjolskom restoranu....i naravno nako tolike porcije Paelle, siesta......
Al i ta nesretna siesta je trajala do zvuka mobitela.....taj zvuk mi se toliko zarezao u pamcenje da jednostavno i sad kad pomislim na njega zaboli me glava....
Kad je zazvonio kao da zvoni drugacije kad se nesto lose sprema....
I prije nego li se javio znala sam sta slijedi.....ured.....opet....
I ja opet sama......hotelski krevet i ja.....i TV......
Ponekad pomislim da su kreveti moji najbolji prijatelji.....
I da znan zvuci potpuno ludo....ali oni su koji ostaju s tobom......a valjda i ostaju samo zato jer nemaju svoje noge da odsecu.......
I tako umjesto 19:00, 17:00........samo 2 sata ranije.....ali ta 2 sata t ada su se za mene cinila kao vjecnost......
22:00 i on se vratio,,,,,,umoran i nikakav.....zao mi ga je.....znam da mu je tesko.....
Al eto nista od naseg plana i plesanja......Zato su hotelski barovi prava stvar.....
Naravno ja sam obukla svoju novu haljinu.....za hotelski bar....nezamislivo ali istinito.....sada kada se toga sijetim......izmili mi se osmijeh na lica....
Nismo dugo ostali....preumorni smo bili oboje....on od posla a ja od samoce.....
No kada smo se vratili u nase carsto zasuto ruzama, jer sam ja naravno zabranila room service i ciscenja......**** jos intenzivnije i strastvenije......
I nakon toga, potpuno mrtvi umorni utonuli smo u san....
Slijedece jutro, otvaram oci 7:30, samo 10 min vise nego jucer....
Nedjelja, dan moga odlaska......tesko mi je...gledam ga....bila sam tu, imala sam ga, ali ga i nisam imala i vec moram ici.....al eto dubko sam udahnula u nadi da ce mi biti bolje.....
Probudio se i on......umoran.........
U nadi da se osijeca bolje spremila sam nam kupku sa bubbles i ruzinim laticama…..
I tako smo uzivali, jedno u drugome u tisnin....slusajuci samo zvuk balonica koji su lagano pucketali......
I naravno kad tamo on, onaj isti zvuk od jucer......strgnula sam se......ne, pomislih, ne valjda opet??
I tako da bas tako, opet ured....moj najveci neprijatelj........moj zadnji dan i mi ga moramo provesti u uredu.....
Al eto sta da kazem.....to je zivot i zivot je skola.....a skola u svemu ovome je da uzivas u svakom trenutku kojeg imas sa voljenom osobom,,,,,cijeni svaku sekundu da ne zalis poslije za izgubljenim vremenom. Narocito u mojoj situaciji, ja jednostavno nemam luksuz od gubljena vremena, svaka sekunda kosta, i to kosta jako puno.....
I sada sijedim u avionu................pokusavam utonuti u san, san kreveta ruza.
******************************************************
 

patis od viska slova i !!!!!!!!!! bljak

well.... presretna sam da patim... spelling well jbg zalomi se svakome a kako sam to samo copy paste.... who cares... thanks anyway

ajme moja scar.... radi ovakvih uspomana sve se isplati i neka ti ne bude žao niti jedne sekunde.... sve, al baš sve je trebalo biti baš tako kako je i bilo.... sve ti je to pokazalo kakve stvari mogu biti ali te i pripremalo na nešto bolje....