One Memory

Ja... Stajao sam na stanici, isčekujući vlak s licem bez osjećaja, preplavljen mislima koje nisam razumio. Bio sam mlad tada, hrlio naprijed nepromišljeno i bez straha, ne mareći koliko se dobroga ili lošega nalazi iza sljedećeg ugla. Čekao sam... vlak za sutra. Sjećam se... padala je kišica tog pospanog jutra, tiho rominjajući klizila niz moje lice. Vlak... ulazio je u pustu stanicu... pun vagona kojima se nije nadzirao kraj. Ušao sam u prvi... čekao da se krene... negdje... bilo gdje. Kroz maglu, kroz tamu prije svitanja istrčala je ona... sitnim koracima raspljuskujući vodu mokrog preona svojim vječito razvezanim tenisicama, mašući vlaku da stane. Ukrcala se u zadnjem trenutku moje budućnosti, ušla u isti kupej i pitala... je li slobodno? Primio sam je, bez ikakvih pitanja, bez predrasuda, bez osuđivanja za učinjenu prošlost... i zaljubio se, odmah tada i bez riječi u te njene slatke oči pune života koje su me čekale svo ovo vrijeme. Kada pomislim, da sam zamalo krenuo bez njih i da nas je sekunda dijelila da se nikada ni ne sretnemo. Stajala je ispred mene sva bez daha, mokra, nudeći mi svoju ljubav za malo topline. Primih ju u zagrljaj, svu uplašenu od života u koji smo se upravo ukrcali. Grijao sam prozeble obraze poljupcima, trljajući njene male slatke ruke koje su me toliko puta u godinama koje dolaze vukle za sobom... kada više nisam imao snage... doći do sljedeće stanice. Toplina mog, njenog srca, uskoro se proširila na cijeli kupej, zatim vagon, zatim vlak i cijeli svijet izvan koji je jurio iza nas. Kišno sivilo odjednom dobilo je narančastu zoru, dobilo duge svih mogućih boja kojima smo šarali zidove svim našim željama koje smo tada požejeli... nastavljajući jedno drugome započete misli i rečecnice, bez previše riječi... razumjeli se... pogledima... osmjesima. Voljeli smo se kroz život ne znajući da svako, i najduže putovanje ima kraj, da svaka početna stanica ima i zadnju... svoju... stepenicu. Iako o njoj nismo razmišljali, misleći da, ako na to nikada ne pomislimo, ne može se dogoditi. Vlak je nakon godina vožnje počeo usporavati pa onda sve naglije stvarajući podmuklu i prikrivenu bol koja je stezala srce u grudima. Na kraju je rekla, ovdje izlazimo, trebali smo znati da nam nije bilo suđeno. Otišla je žurnim korakom uplakana u tamu iz koje je i došla, odnjevši sa sobom sve boje koje su je slijedile u koraku. Raširenim rukama naslonio sam se o hladno staklo prozora... koje me sprječavalo da krenem za njom. Svojim sam dahom nastojao ugrijati to malo prostora u kojem sam se nalazio, nadajući se da ću sam uspjeti vratiti toplinu... ili barem dio nje... koju sam imao s njom... koju je odnjela... na zadnjoj stanici naših najljepših godina.

i čovjek se pita , što se to dogodilo,

Čiji je tekst?

ah ti vlakovi...

mrzim vlakove

Moj je tekst, svi tekstovi ovdje su moji, proizašli iz ljubavi i emocija nakon nje

Mladac,onda skidm kapu...nisam dugo tako nešto pročitala...keep going:)

doće neki drugi vlak , ko zna gdje ide, al doće, uvijek dolaze

Meni je samo to što moje pisanj proizlazi iskreno, ne mogu pisatti nešto sretno ili nešto tužno ako to iskreno ne osjetim. Ovo je samo jedno od. Ma dobro sam ja sad, neke nove ljubavi su pokrpale staro polomljeno srce, al, znam da uvijek ima duša koje se ovako osjećaju. Pa pomognem da nađu one prave riječi, kroz moje, ak nemogu nikak drugačije ;o\

Shiva, prolistaj onda kroz moje ostale postove, moglo bi ti se svidjeti. Vrlo sam rijetko ovdje no kad jesam, uvijek neš ostavim.

..ovo je lijepo ispričano..a moje riječi jednostavno ne žele van..stisnule se i stvaraju..tu gromoglasnu tišinu..i ne znam..da li uopće želim..taj novi vlak..uglavnom..htjela sam reći..da sam našla dio sebe u tvojim riječima...koje ja nisam mogla..znala ..izreći..

sigurno znaš za ono da u naš vlak života uvijek netko dolazi...netko ne pusti nikakav trag, a netko pusti vječni...ali nakon svih tih osoba, kad ostane prazno mjesto, uvijek netko opet sjedne i ispuni prazninu...to je jednostavno vlak života...