SAMO RIJEČ U VJETRU
Da pustim kišu na svoje oči
možda mi odnese tugu iz pogleda,
možda spere bol što spava u zjeni
još od dana tvoga odlaska.
Da vjetar pustim u svoje srce
da tugu potjera što dalje od mene,
da ime tvoje kao list odnese
i ne ostavi više ni traga od tebe.
Da pustim noć u svoju sobu
da tijelo mi tamom obavije,
zaboravom srce u grudi okuje
i tvoj lik iz sjećanja izbriše.
Koliko vjetrova i koliko kiše
kroz život mi proći treba,
da svu tugu i bol odnesu
i duša smiraj nađe u tami?
12.06.2008. u 21:16 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara