SAMO RIJEČ U VJETRU

Da pustim kišu na svoje oči
možda mi odnese tugu iz pogleda,
možda spere bol što spava u zjeni
još od dana tvoga odlaska.

Da vjetar pustim u svoje srce
da tugu potjera što dalje od mene,
da ime tvoje kao list odnese
i ne ostavi više ni traga od tebe.

Da pustim noć u svoju sobu
da tijelo mi tamom obavije,
zaboravom srce u grudi okuje
i tvoj lik iz sjećanja izbriše.

Koliko vjetrova i koliko kiše
kroz život mi proći treba,
da svu tugu i bol odnesu
i duša smiraj nađe u tami?

12.06.2008. u 21:16   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar