One Memory

Jučer mi je počeo dan ko i svaki, ni dosadan i zanimljiv, nešto prosječno, normalno, bezveze. Otišo sam u brod po nekih diskova, i na kavu s frendicom iz srednje. Cjeli dan me pratilo nešto. Pratio me miris prošlosti koje sam davno ostavio iza sebe. I našao sam se s njom i sve što smo mogli pričati, sve u čemu smo mogli naći zaj jezik bila je ista ta prošlost. Ona kišica i predjesenje vrijeme u predvečerje uvuklo je polako hladnoću u srce... kao nekada. Osjetio sam tamu, gustu kao vodu na svojim rukama. Ne želim to nikada više osjetiti. I znao sam tada da se vraćam svemu što je prošlo, staroj ekipi s kojom sam namjerno izgubio kontakte, sare priče, stari parkovi i ulice. Shvatio sam tad koliko mi fališ, koliko si vedrine unjela u moj život u vrlo kratko vrijeme kako već dugo nitko nije, samim svojim prisustvom kraj mene. Koliko sam te tada poželio imati kraj sebe, da razbiješ svu tu sivu monotoniju neke, recimo, ostavljene prošlosti. Ostavljene s razlogom. Nisam se nadao da će se ikad vratiti. Meni trebaš ti, nedostaju mi naše šetnje, nedostaje mi biti blizu tebe i znati da si blizu i kad nisi bila. Nedostaje mi tvoja ulica, nedostaje mi miris toplog bureka svaku veče kraj moga stana. Nedostaje mi tvoj osmjeh, tvoji pogledi, tvoj glas, guranja po stazi u večernjim šetnjicama. Što bih dao da si moja... što bi dao da si samo sada ovdje... Samo me zagrli, dobro znaš da neću otići.

He, pročitala je, i to više puta. Ne samo to već tonu sličnoga. Al opet... :o\

Sorry zbog obrisanog komentara, slučajno :o)

ah, znam kako je...nema frke za komentar ;-)