sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Znaš, nemam ni muža. Ni ljubavnika ni psa, ni mačku, ni neku biljku- rekla mi je. Ne znam da li mi se tad htjela hvaliti svojom slobodom ili mi se samo jadala o samoći. Znala je tako često doći za šank i početi pričati ne obraćajući pritom pažnju da li ju netko sluša. U onoj buci sam znao samo vidjeti kako joj se usne pomiču i kako se zvuk gubi negdje u mirisu alkohola. Zamišljao sam tad da se mene obraća i ponekad je stvarno samo meni i pričala. Nije nikad čekala odgovor, kao da sve zna i ne traži potvrdu. A onda ju jedno vrijeme nije dugo bilo.
Nije bila u nikojem pogledu žena koju bi prigrlio, a imala je moć da me odvoji od cijelog svijeta i spremi u svoje zjenice. I nisam tad mogao shvatiti otkud tolika tuga u njima. Zavlačio sam se potajno u mislima pod njenu majicu. Maštao da se igram s tim bradavicama koje je prkosno pokazivala izbjegavajući nošenje grudnjaka. Njoj nije ni trebao. Pričala je o nekom poslu na moru i želji da otputuje na Island. Kako je već bilo prošlo par mjeseci od njenog zadnjeg dolaska, vjerovao sam da joj se želja i ispunila. I ne znam da li sam bio sretan ili razočaran zbog toga. Sretan zbog nje i razočaran zbog sebe, jer više nije bilo mogućnosti da istražim maštanja. S tom Marinom koja je bila sve, samo ne privlačna.
Jednog dana stigla mi je ružičasta koverta, i ne znam zašto sam na nju pomislio. „Znaš“ pisala mi je „ lagala sam. Imam i muža i ljubavnika i psa i mačku i biljku.“ Ispričala mi je priču o mužu pomorcu, oženjenom ljubavniku, psu vučjaku, mačku kojeg je pokupila na cesti i fikusu koji je pokazivao znakove uvenuća. I znali smo oboje da me sve to ne zanima, ali da ću svejedno pročitati. S tim dječjim rukopisom znala je da ne može pisati o ozbiljnim stvarima. A ja sam cijelo vrijeme čitanja ionako samo se pitao da li mi je to pisala bez grudnjaka. Nije mi objasnila zašto je baš mene odabrala. Muž joj je trebao otići opet na brod kroz par dana, te mi je napisala adresu i dodala kako bi me voljela vidjeti.
Nisam imao namjeru pristati, nisam tip muškarca koji bi čekao da se muž makne kako bi mogao uletjeti i popunjavati praznine. Nađi si drugog jebača pomislih, samom sebi neuvjerljivo. No, pismo nisam bacio, nisam ga poderao na bezbroj komadića, nisam ga zaboravio. Brižljivo sam ga spremio. Znao sam da će znatiželja biti prejaka, i znao sam da joj se neću opirati. U subotu je bila gužva, na kraju smjene sam imao samo umor i želju da se maknem od svega. Pa sam otišao k njoj. Bila je budna kao da je nešto čekala, i možda je lagala kad je rekla da čeka mene, ali je prijalo.
Pričala je o svemu, a ja ništa nisam čuo. Još uvijek je grlila tugu u očima. Onu tugu za koju sam se nadao da je samo sjena zbog loše rasvjete za šankom. Izgledala je sad mnogo starije, mnogo bolnije. Micala je kosu kako bi pokazivala gola ramena. Za mene ona nisu bila gola, bila su puna tereta, nekih ispraznih dana, pogrešnih lutanja, zaboravljenih snova. U jednom se trenutku nagnula da bi joj tad provirila bradavica, jedna od onih o kojima sam maštao. Bolno sam se otrijeznio. Tamni krug koji sam ugledao nije donio ushit, naprotiv, nisam mogao a da ga ne doživim kao još jedan trag mora života, tamni podočnjak intimnosti. Znao sam tad da je ovaj „dječački“ san bila samo iluzija. Kaput sam uzeo dok je bila u wc-u, tiho otvorio vrata i prigrlio noć. Meni je sve na ovom svijetu trebalo, osim nje.

Lijepo... Melankolično, naravno, i deprimirajuće, ali lijepo. Dade se lako vizualizirati, i slikom i emocijama.

Tko je žena iz priče?

žena iz priče je valjda nešto što svatko od nas ponekad nosi u sebi :)

Sve puno ljepše izgleda iz daleka.

...fino...bdv, tratim svoje vrijeme, gledam kako dani prolaze...

lijepa priča,baš se pitam bi li ja mogao kao on,odoliti..

kaj, ruzna i u depri? Ko je sisa....

evo, a jesam ja uvek govoril da u normalnofobiji fali ženski lik...

..hehe..a ko bi ovoj flastere prek usta...? a i zakaj bi, bdv...