145. je o onima koji idu na more
Dva moja prijatelja sutra idu na more. Ja ostajem u Zagrebu. Jer sam puno radila, ali ipak ne dovoljno da mogu ostaviti posao i otići. Bio bi nedovršen. I ja bih tamo na moru bila jednako tako nedovršena. A to ne valja. K moru treba ići spreman.
Uh, kako volim more! Najvolim ga na svijetu i okolici, onoliko koliko volim svoju staru pseću prijateljicu, jer njoj to obično kažem kad legne pored mojih nogu i onako, kao slučajno, nasloni šapu na mene.
Uh, kako volim njega! Najvolim ga na svijetu i okolici, iako mu to nikad ne govorim. Čak ni kad su mu sve šape (čitaj: ruke i noge) na meni. I to ne - slučajno.
Uh, kako volim život! Tu svjetlost zore što se uvlači kroz prozor kao najtočniji muškarac na svijetu i okolici. Taj jezik noći kojim me, i kad je daleko, on dodiruje.
I tako, dva moja prijatelja sutra idu na more. A kad se oni vrate, ja ću otići. I morem ćemo, kao tintom, ispisivati naše prijateljstvo. Možda je zato more plave boje, da, sigurno zato.
Da se male riječi bolje vide na papirnatoj bjelini. (I da on, koji još ne ide na more, bude plav od ljubomore. Jer, odavno sam mu šapnula kako je more, iako srednjeg roda - najbolji ljubavnik:)
18.06.2004. u 23:01 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar