Fijasko

nekad, kad imam prilike dovoljno se verbalno osloboditi da i ja malo trabunjam standard-bedastoće koje preko jezika default-osobe prođu češće nego što se mojem ukusu sviđa, lupim tu i tamo biser koji bi trebalo ipak zadržati za sebe, barem prema pravilima ukusa u jednoj klasičnoj večernjoj toploj konverzaciji.
Nisam previše iskusan u komunikaciji, iako bi moje diplomatski opterećeno ja to voljelo misliti, ponekad imam dojam da mi navlačenje nekoga da priča o onome o čemu želim da priča ide od ruke. Kako je to komadić struke kojom sam prinuđen baviti se prebačen u standardizirani socijalni vikend-kontekst, ne pridajem mu previše kredita u generalizaciji samog sebe kakvoj obično volim pribjegavati kada ostanem solo unutar četri do pet zidova.
Sjeo sam u neimenovani lokal večeras, slučajno naletjevši na bratića i njegovog death trash metal what-not under aged kolegu u opuštenoj atmosferi kojoj nisam imao prilike prisustvovati zadnjih mjeseci, što zbog truda za nekog drugog, što zbog nemara prema sebi, pa mi sve nekako bilo milo napokon pomalo lupetati o ničem što ne uključuje petogodišnji plan, životnu filozofiju seksualnih afiniteta, potreba za u globalu trivijalnim poslovnim nadjačavanje i...čupavim mačkama
Pomalo neočekivano, mali od metal bubnjeva prasne - "Pa ko je gazda kod vas onda, ona il' ti?"-. Volio bih baciti se na seciranje monologa koji sam u sljedećih pet minuta prevalio preko zahrđalog jezika, al iovako nisam zaključio ništa konkretno nakon par gutljaja tomislav, iako se može reći da sam bio tipično nepristran - što znači da ni jedna rasa ili spol na ovom planetu nije ostao dužan najkvalitetnijoj skromnosti koju amaterska diplomacija može upriličiti mladolikom upitniku kakav je moj novostečeni dugokosi udaraljkaš čisto i naivno prigjegao u trenutku nelagodnog upoznavanja.
_"Dečki, bute još jene?"- priupitah kad sam vidio malog naptapiranog magistra savijanja salveta kako nehajno briše onaj debilni visoki nezfrapni stol za "dečke koji piju stoječki" zaprljanom kuhinjskom krpo.
I dok je oboje mojih sugovornika prihvatilo nedirektno plaćenu rundu infiltratora za stolom, sustavnom socijalizacijom opustošena ulica prirpemala se za još jedno forsirano gašenje svjetala određeno izvjesnom dojavom o buci jednog nemirnog državnog službenka na godišnjem odmoru iz pakla, a glasnogovornik nehajne punk filozofije novog nemrnog doba spremao se zaustiti nešto konkretno i, pretpostavljam, vrlo, vrlo dekadentno (kakvo razmišljanje paradoksalno i nesvjesno posrnuli punk posljednjih godina promovira), četa natapiranih groupija tv-shop nacionalizma prohujala je na biciklima uzvikujući u punoj naivnosti parole s nedavno repriziranog perkovićevog koncerta.
A kad sam se već uljuljuškao u mirnoću neobaveznog razgovora za kojim sam toliko sebično čeznuo svih onih sati koji mi stavljaju paštetu i kruh sa sjemenkama na stol. pomislio sam ne bi li bilo tako lagano provući notu cinizma kroz topli povjetarac nadolazećeg babljeg ljeta.
Ali baš tada, ritmički talentirani školarac ispalio je jednu staru ali uvijek dobrodošlu, koja mi osobno vraća vjeru u nadolazeću photoshop generaciju: - "Bit će da ovih dana ekipa ne zna okrenut antenu na pravu stranu. Jebo ih oni i nji'ove papirnate granice."

doibro je dok se tomislav pije!

(Briše suzu iz oka.) Blago firmi koja te ima.. Tvoja blagoglagoljiva izlaganja na sastančenjima izgovorena, predviđam, jednoličnom intonacijom, te komplicirana sintaksa dugačkih i melodioznih rečenica osigurava miran i ugodan san svima prisutnima.

ih, znao sam da mi zbog nečega ne daju do riječi.