Fijasko

Iako je obligatorno cupkati onu zakržljalu verziju foxtrota koji u nas čak i agilne bakice prakticiraju na ludo-noćnom sindikalnom provodu do ohoho prekasnih pol12 u najbližoj piceriji u selu preko puta crkve, s više od 40 kvadrata (35, pregrađeno sepom, da znojavi traktoraši ljeti i malodobni za vrijeme dragocijenog markiranja mogu legalno zapalit), noćas mi je presjelo napokon. Ili sam po prvi puta svjesno zavrtio kakav simpatični "bok oko pasa" u kakofoniji nečega što prije ili kasnije svaki čovjek (nehajno) naziva svatovskom (nerado, nadam se) glazbom, ili je zahrđala glava poslala kobni signal triježnjena u sve starije tijelo (noge). Trošio sam godine na svašta i niti jedna od njih, prije ili kasnije, nije dragocjenija od onih koje - po domaćim standardima kućanica s pedigreom i diploma isprintanih na papiru raznorazne kvalitete - na svašta zapravo odlaze uludo, ali jedno si potiho dajem za pravo pred svakim sudom.
Prošlo je tisuće godina od vremena kada me je prvi put netko danas karakterno nepostojeći posjeo za žice, i dan danas uzburkanom duhu pružio nemirno more ljudske kulture u koje čovjek može na dah zaranjati bez da ikad nađe onaj biser koji će ga opsjedati do kraja života. I nada se da ga neće naći, jer potraga je napokon ono što ispunjava. Ako u malo čemu drugome, u glazbi je ta pop culture retorika sasvim jednoznačna. Moji prsti će se složiti, biti lovac u makar stotinjak godina mulja trivijalnog/kompleksnog izričaja ljudskog duha je vrijeme koje obrazlaganje ne traži. Možda nažalost jest u okolini kojom se krećem, ali to ću ostaviti za neku više gorku priču. Lucidno verbalno pojasniti takvu vrstu bliskog interesa je zadatak za koji sam (evidentno) nesposoban...

Večeras ću samo otvoreno, bez uobičajenih rječnih začkoljica, mrziti. Malu pizdu za polovnim sintesajzerom i mikrofonom. Koja vikende provodi u trivijalnom ćaskanju uz gemišt između plaćenog zavijanja na mjesec. I o onome što čini ponosno razgovara kao o "poslu".

U ime svih koji svakim taktom sintetičkog bossanova ritma i el. harmonike dobiju po jednu novu sijedu, a iz kože ne mogu van - jer tako ih je baka učila.


Da mu pizda materina. I njemu i njegovom jeftinom Korgu.

taman kad misliš tad si gotov, vratiš se na prašnjavi teren, popiješ pivu, pričaš s simpatičnim osobljem i ne priznaješ intended upucavanje sve dok napokon ne padne u vodu (default, naravno, ali godi), švrljaš po bookmarkovima mrtvog browsera, profilima nekog tko je živio u tvojoj koži davno davno (...nije čula, šum dalekih oceana) - evo te na terenu do malo prje već i zadnjim kamenom pretvorenim u pijesak, ponovno obnovljene oaze. Fatamorgane. Svejedno. Toplo pri srcu, ali s hladnim bosim nogama tapkam po bespućima trabunjanja milozvučnih, jednoličnih, naivnih, postojanih. Neka, svejedno i dalje digi reciever ne radi. Pa kaj bum drugo. Čak sam našel i nekaj suhog duhana. Stisnut ćemo par prstohvata i damfat, makar kašljao par dana. A sutra, možda keširat za gorivo i otići zapaliti svijeću. Jedino još šum krvi u ušima što nosi povijest u genima zaslužio je barem to, kad mu već balim lulu. Neka mu je, ta nasljedna tvrdoglava glava. Ne dam ju za ništa. Ni glavu, ni lulu.

"Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle čuva
Lula starog kapetana"

http://www.youtube.com/watch?v=CSUyPNet4PU

veli se da pametan čovjek zapali kad ima o čemu razmisliti, a bedak to čini da uposli prste.
eh, od kad premalo mislim i slabo sviram, samo pušim.

Uvijek, ali apsolutno uvijek kada to pseto ponovo uleti u eter ili na scenu javnosti, podigne mi ono dlakurinje što mi s iskonskim genima raste na vratu, takozvana griva u čovjeka. Kažu mi ljudi, mlađi kolege, u koje imam vjere i tu i tamo si potajno priuštim s onoliko prednosti koliko imam, a kad sam već u poziciji glumiti mlađega zbog stvari koje sam odlučio (sebe radi) činiti kao nešto malkoc stariji, kako je to dobro za moral ljudi i svih ljudi koji su trpjeli u ovom domovinskom. Pa se pitam, pod jedan, ako je meni trebalo toliko da ga shvatim (taj moral), a i dalje ne znam kako točno funkiconira kod nas, što ga dovraga miješa mladost-ludost s njim? Ko paprike i palačinke. Pod dva, o ovom našem domovinskom. Pa nije ni moj, zaboga a kamoli njihov ako su još mlađi. Ajde se više okanite lizanja tuđih rana, al opet kako ću im to reći na glas?
"Možda ćemo s vremenom prestat biti licemjeri, mi poslije-bljesak-oluja mladež" mislio sam u ranim dvadesetima. I jebiga, ko za vraga uleti Perković s fantasy mačevima i dobrim PR timom. Ma neka ga, niko ozbiljan, osim junačke nam glasne i sve glasnije desnice neće ići secirat te folk-metal-lajt motive, pa si mislim, a dobro, možda ja i ne razumijem niti se hoću gurat u takve obrane granica...Ali što za koji kurac oće ova okamina o kojoj trenutno, uz friško političko divljanje slušam, glumiti domovinskog sina? S kakvim glumatanjima od aranžmana će punit dvorane umornim domaćicama i sijedim vlasnicima gratis stanova s ne pola ruke što su izgubili u besmislenoj ali za nas nadam se vrijednoj borbi protiv sad već bajkovitog agresora - nego s pola mozga s kojim hodaju uz pomoć nekog suvremenog dr. House-a?
Nikad na glas, možda jer smatram da nemam prava dirati u stvari koje nisu dio mojega iskustva, osim ovdje neću reći: jebeš čovjeka koji zajebe vlastito samoubojstvo.
Svako malo kad napuni neku dvoranu, imam pravo samo u bespućima svemrežja biti ljut: na svoje kolege i prijatelje, poznanike, nepoznanike, i možda naciju (ako si to smijem priuštiti). Pa dobro koji vam je? Jedno je upasti u prekodrinski drač, ali ovakvo što je jasno i mojem nerođenom djetetu izbjegavati.
Uvijek se sjetim, kako jedan cijenjeni kolumnist reče(parafraziram jer članak ne postoji online):
"Divlje, dlakavo, reži?" -reče jedan.
"A da nije Mišo Kovač?" - reče drugi.
"Ma nije, nije imao lančić oko vrata."

Stvar je kulture smatrati Hrvata čovjekom. Onda zašto pobogu njega smatraju Hrvatom?

Kada u bespućima digitalne stvarnosti pronađem onaj smisao koji sve čini svrsihodnim, onu kuglicu blještavosti kojom mi srce poigrava na frekvenciju zvuka, subjektivno, stila koji njegovo titraju odgovara - reći ću sebi da nisam trošio djetinjstvo uzalud. Reći ću si da nema veze što nisam odrastao, i reći ću to Starom prije il kasnije. Trebao bi znati zašto odabirem put koji me, za razliku od njegovog, ne tjera da se igram sudbinom ljudi, već igrom algoritama u svijetu u kojem postoje stroga pravila, i s kojima se čovjek toliko lakše igra boga. Reći ću mu kamo vodi njegova ruka mojom, i čemu se priklanja njegova volja mojom. Čemu dobrome se priklanja sve što je ikad rekao i pomislio da njegova mlada krv ne čuje, i zašto zaslužuje najteže riječi od onih usta koje najteže hrani.

Nadam se da mi repliku neće dati hladna keramička ploča nad humkom nijeme zemlje. Nadam se i odgađam.

"Find the cost of freedom,
buried in the ground
Mother earth will swallow you,
lay your body down"

Znao sam da ce početi odlaziti, samo nisam znao da ce početi tako brzo. Heroje gubim brže nego što nalazim nove, a ovako uljuljuškan u tuđu pamet, zajebo sam stvar jer imam pametnijih čak i vlastite krvi. Što mtv generacija učini čovjeku?
a jebiga.

nek im je sa srećom.
I Asimovu
I Lemu
I Clarkeu
I Watersu
I Macu
I Hayesu
I Newmanu...

jednu čašu, u moru beskorisnih, uvijek ću podići za Vas.

U doba kad router-generacija stiče ranu imunost na prosuti mozak u stvarnom životu, a svatko s donekle shvaćanjem standardiziranog pisma može cijelom svijetu obznaniti svoju nepismenost s par kuckaja po šarenoj ploči, doba instant-novinarstva i razmišljanja na glas, kava popijenih preko wireless frekvencija, nestalnih vrijednosti, neopipljivog kapitala, poreza na disanje, letargije kao religije...
U dane kad oni umorni od životnih klišeja, oni napokon zaboravljeni od voljenih, pronalaze nove naivne glave za pražnjenje prosijede paučine, ponovo puneći olinjala gnijezna nerođenom i nikad vlastitom djecom, u dane kad je komunikacija žilet bliže telepatiji, a kilometar dalje od iskrenosti svakim stiskom na speed-dial tipku, u dane kad Microsoft-Michelle popunjava prazno mjesto obiteljskog psihologa...

...čestitost nalaže na obligatorno upozorenje.
Kak bi rekla ona profesorica engleskog s kojom spavam, - [i]for future reference[/i], - ostavljam disclaimer u bespućima vlastitog nesuvislog trabunjanja, na ovoj domeni katalogiziranog za sve vijekove električnog doba:

[b]Glupan tko čita[/b]

nekad, kad imam prilike dovoljno se verbalno osloboditi da i ja malo trabunjam standard-bedastoće koje preko jezika default-osobe prođu češće nego što se mojem ukusu sviđa, lupim tu i tamo biser koji bi trebalo ipak zadržati za sebe, barem prema pravilima ukusa u jednoj klasičnoj večernjoj toploj konverzaciji.
Nisam previše iskusan u komunikaciji, iako bi moje diplomatski opterećeno ja to voljelo misliti, ponekad imam dojam da mi navlačenje nekoga da priča o onome o čemu želim da priča ide od ruke. Kako je to komadić struke kojom sam prinuđen baviti se prebačen u standardizirani socijalni vikend-kontekst, ne pridajem mu previše kredita u generalizaciji samog sebe kakvoj obično volim pribjegavati kada ostanem solo unutar četri do pet zidova.
Sjeo sam u neimenovani lokal večeras, slučajno naletjevši na bratića i njegovog death trash metal what-not under aged kolegu u opuštenoj atmosferi kojoj nisam imao prilike prisustvovati zadnjih mjeseci, što zbog truda za nekog drugog, što zbog nemara prema sebi, pa mi sve nekako bilo milo napokon pomalo lupetati o ničem što ne uključuje petogodišnji plan, životnu filozofiju seksualnih afiniteta, potreba za u globalu trivijalnim poslovnim nadjačavanje i...čupavim mačkama
Pomalo neočekivano, mali od metal bubnjeva prasne - "Pa ko je gazda kod vas onda, ona il' ti?"-. Volio bih baciti se na seciranje monologa koji sam u sljedećih pet minuta prevalio preko zahrđalog jezika, al iovako nisam zaključio ništa konkretno nakon par gutljaja tomislav, iako se može reći da sam bio tipično nepristran - što znači da ni jedna rasa ili spol na ovom planetu nije ostao dužan najkvalitetnijoj skromnosti koju amaterska diplomacija može upriličiti mladolikom upitniku kakav je moj novostečeni dugokosi udaraljkaš čisto i naivno prigjegao u trenutku nelagodnog upoznavanja.
_"Dečki, bute još jene?"- priupitah kad sam vidio malog naptapiranog magistra savijanja salveta kako nehajno briše onaj debilni visoki nezfrapni stol za "dečke koji piju stoječki" zaprljanom kuhinjskom krpo.
I dok je oboje mojih sugovornika prihvatilo nedirektno plaćenu rundu infiltratora za stolom, sustavnom socijalizacijom opustošena ulica prirpemala se za još jedno forsirano gašenje svjetala određeno izvjesnom dojavom o buci jednog nemirnog državnog službenka na godišnjem odmoru iz pakla, a glasnogovornik nehajne punk filozofije novog nemrnog doba spremao se zaustiti nešto konkretno i, pretpostavljam, vrlo, vrlo dekadentno (kakvo razmišljanje paradoksalno i nesvjesno posrnuli punk posljednjih godina promovira), četa natapiranih groupija tv-shop nacionalizma prohujala je na biciklima uzvikujući u punoj naivnosti parole s nedavno repriziranog perkovićevog koncerta.
A kad sam se već uljuljuškao u mirnoću neobaveznog razgovora za kojim sam toliko sebično čeznuo svih onih sati koji mi stavljaju paštetu i kruh sa sjemenkama na stol. pomislio sam ne bi li bilo tako lagano provući notu cinizma kroz topli povjetarac nadolazećeg babljeg ljeta.
Ali baš tada, ritmički talentirani školarac ispalio je jednu staru ali uvijek dobrodošlu, koja mi osobno vraća vjeru u nadolazeću photoshop generaciju: - "Bit će da ovih dana ekipa ne zna okrenut antenu na pravu stranu. Jebo ih oni i nji'ove papirnate granice."

nekad sam više obraćao pažnju na to kaj se događa okolo, ne tolko jer mi je dioptrija bila manja, nego je utopističkoj glavi bilo lakše podvaliti da se stvari mogu na brzinu promijenit na bolje...

poruka današnjim rudarima u štrajku - za dobit radnička prava prvo treba nekaj raditi. ne spamati iovako pretrpane buseve (palo mi je na pamet kamo je trebal otići taj voz, al povijest je pokazala da je to pomalo moralno neispravno,a i mislim da toplana odavno ne ide na takvo gorivo). ne utjeravat neobično zalutale komunis....ovaj socijalne misli umornoj bakici i gurat joj transparent u ruke bez da joj prvo netko ne obiše naočale (a i moglo se to barem zavarit na onu debilnu torbu-kolica ala 70sete koju furaju aglini pripadnici dna demografske piramide). e da, i ne misliti da je zadnji izlaz preobratiti užurbanu mladež koja živi u svijetu neopipljivog kapitala, instant komunikacije, default-flozofije i nadasve svjetlosnim godinama daleko od zastarjelog vox populi koncepta.
što sam ono htio reći....
..e jebiga sad.
nešto o kvaliteti rada. ali izgubilo se u silovanju zviždaljki.

Zaspo sam prije par dana i probudio se jutros. Žaruljice na prozoru i dalje furaju, ne da to ovako ćorav mogu primijetiti, al vidim da su uštekane. Slagao sam lažnu kafu i umirao za cigarom, pa sam rukama trljao bradu i opet počupao ono malo brkova što se oće izrodit kod svijetlodlakih sisavaca.Flashget je stao negdje na pol puta jer sam još noćas probio 25 giga na rapidshare-u, kaj je bio dovoljan razlog za dozu mrzovolje, makar mi ujutro i ne treba razlog. Pa da ću na kavu, al ova moja instantica ima bolju glazbenu podlogu od folk napadaja bunovnih srednjoškolaca u bircu preko. Češkajući sve što čovjek smije i može unutar vlastitih zidova (mada, vidio sam svašta), gledao sam kak me na mailu opet nitko ne ferma. No dobro bolje niš nego spam, rekao je striček iz provincije a do nedavno mu je udarna po pitanju tehnologije bila "A kaje to, master-slave?"
Brdo papira na stolu podsjetilo me da bi trebalo podložit, al o tom potom, a i šta bi reko strankama.Sjetio sam se da sam zaboravio što sam sanjao i zadovoljno zaključio da tablete djeluju, od svog tog noćnog šetuckanja zabole noge.
Je niš, ajmo....
/cut
Beljim u žaruljice, sad po noći se bolje vide. Bezvezne, jednobojne, dosadne. Krevetac zove, al moje večernje zijevanje počinje tu, preko 17 inča sprave koja mi krati domet pogleda brže nego kutija cigareta raspon otkucaja. Pržilica opet riknula. Beljim u dve petarde koje su mi poklonili ujakovi klinci i na pamet mi pada ideja, ne toliko originalna, koliko zabavna. Šarafit ću sutra.
I na godinu.
I kuvat lažnu kavu.
I trpit turbofolk.
Jebiga, možda me nekaj iznenadi.

Imao sam neugodno vantjelesno iskustvo danas, odabirući ponovo birc prek puta za jutanju kavu, a reko sam da neću više. Umjesto mlade šlank gospodične čije umorne oči učine svaku kavu s tog usranog automata pićem koje diže iz mrtvih, radio je gazda. Bacio je pogled na uske bijele šalice i nasmijao mi se kao čovjek koji se jutrima ne budi s nekom posebnom brigom koja bi mu naborala srednjovječno čelo. Ja sam kimnuo ko i obično i zapalio. "Sused...", ostalo je visit u zraku, dok se čovjek probijao korz more srednjoškolaca kuhara i frizerki glava pognutih od količine sjenila na očima, koristeći pladanj ko ralicu. Munuo sam ko kulturna mušterija pepeljaru iza šanka bez bitanja, a alternativni laksativ je već radio dar mar u crijevima i sve mi se činilo da ću opet opeći jezik i klisnut doma. Uletio je još jedan bataljun nagelirane djece čovječanstva, i dok sam vidno zainteresiran brisao jučerašnji inbox uletjela mi je s mlijekom pred facu. Šef sale je zinuo kao da će o vremenu, al je valda skužio da pol 7 ne ulazi u prostor-vrijeme standard. Gospodična do mene, crnih masnih vrhova u kritičnom stanju, užicala je vatre, bio sam premalo čovjek da joj zapalim sam pa sam samo gurnuo jeftini plinski kanister u stranu.Obratila se svojoj, kako to obično biva kod parova za wc, manje privlačnoj kolegici da ju ispriča danas na prvom satu il tako nešto pa će gazdi u prolazu:"Šefe, ja ću dobit za božić sve pa vam onda platim dug." Bistro-mogul je kimnuo kao da mu se obratio bankovni službenik i nastavio predano točit pelin u čašu s limunom. Pripalo sam još jednu, jedna ko nijedna, pa barem dvije za dobro jutro, izvukao sam iz jednog usranog nedjeljnog trilera na erteelu. Sedmorica veličanstvenih pripravnika za serviranje kordonblua na sobnoj temperaturi vršili su genocid nad stolnim nogometom, kad jedan od njih, buljooki suhonja doleti do šanka i užica par onih kovanica ko iz grčke mitologije."Stavite to na račun, pa platim sve skupa prije nove,šefe?". Većinski dioničar lanca zapušenih birceva kimnuo je nečem što je vidio kroz prozor, a desna ruka je ispunila zahtjev buduće diplomirane izglačane bijele košulje.
Pomislio sam kako ću terorizirati mladost s floydima da u miru popijem ono crno s dna šalice, al do džuboxa bi mi trebala mačeta, pa sam zabubetao s dva međeda po keramičkom topu i spremao se van. Vlasnik bmw-a iz devestreće materijalizirao se od nekud i uzeo novce u ruke kao da je zlato, krenuo po kusur, al na moje "U redu je" je zadovoljno zastao. Još dok sam izlazio kovanice su lupile po praznom dnu kase.
Barem ću mirno spavat.
Jebeš sve, idem po kredit danas.

tražio sam danas razlog da ne naložim peć ujutro. skoro sam si posjeko promrzli prst na sjekiru sat vremena kasnije. tražio sam razlog da ne odem na posao i našao ga prije nego sam krenuo tražit. tražio sam razlog biti sebi dovoljan, i nisam sam već treću godinu. tražio sam cigare, al bile su u drugm hlačama.
tražio sam...razlog da oživim blog nakon godinu dana. zasad nemam ništa.

mačka,po zanimanju domaća, na brzoj cesti na pol kolnika.gleda okolo i ne mrda,bus ju zaobilazi.koj ti kurac, velim nasmiješeno, i da ću ju već otjerat nekako s te logički upitne pozicije za gniježđenje.
sranje, zgažene su joj dvije zadnje noge,tur, pa sve do pola kralježnice.sranje.
pojačao sam novu bondovu temu i pretrčo prek crvenog dalje.
jebiga.

"...stvarali su, a ponekad su morali i plijeviti."

koliko vrijedi čovjek koji život gleda kroz dim cigarete?
koliko vrijedi ako ga filtrira s daškom kombinacije jutarnje nevjerice, užasnog okusa kave i visine s koje ispušta narančastu fekaliju?
koliko vrijedi jebeni život ako ga se gleda kroz dnevnu poslovnu rutinu?
(ima vas, mačori, znam to dobro, koji volite mislit da je stepenica više ono kad spavaš samo 4 sata a radiš 20, grickate ponos tih podočnjaka do koljena i cinično pipate guzicu malog čovjeka).
tough love.
Jer,reklo bi se, nije neki ponos udarati u vrata od vecea glavom, a i nije bas zdravo zajebavati koncept vremena ujedno se izvlačeći od posljedica kramarenja tijela.Taj hipotetički benzinac pod haubom blijede kože troši previše u gradskoj vožnji, a presretna neonska svjetla teprere s komedioznom bajkom o epilepsiji.
neću
-biti mali crni rob u Johanesburgu s jedinom idejom kako naškrabat grafit na bijeloj podlozi svijeta.
neću
-se gombat s tim kolko katrana troši jedna pušilica
neću
-imat pojma tko pati,tko nema što jest,tko se zajebo bez kurtona,tko vara na kartama,tko sere o osobnm problemima.
neću
-se karat u vlastitu guzicu da bi nekom bilo lijepo.
Jer svatko nudi svoju čašu kad se toči besplatno licemjerje, a moja je više polupuna nego poluprazna, a tlo iza mene je prevlažno i za agaciju, ne toliko od tuđe koliko od vlastite sline.

Ripley signing off
-hsssk-

Danas postajem beskrupulozni kriminalac.Prodajem na brzinu jos komadić preostale savjesti čim ga ulovim, jer mi bježi ko ona tjestenina u bečkoj juhi.

Rekoše mi Heraklite, rekoše mi da si mrtav.