One Memory

Heh, da, kako li vam samo jedan dan može promijeniti pogled na svijet, kako je malo potrebno da se osjećate dobro u svojoj koži u trenutku kada mislite da ste sami, izgubljeni, da su vam svi okrenuli ljeđa zbog nečega što ste napravili a mislili da je užasno loše. Onda naletite na stare poznanike, dobro uštimane i ugažene staze života kojima ste sto puta kročili, na kojima vas je uhvatila rutina a niste vidjeli nešto što je možda čučilo neggdje sa strane, u travi. Ali, što ja to pobogu zborim, samo zbunjujem sve oko sebe.
Živjeh zadnjih nekoliko godina u osijeku, studoš, s vedrinom u očima ma kako teško bilo, s malo para u đepu dok sam krpao vječito kraj s krajem. Što reći od toga? Sve opisati? Ili barem dio? Premalo je mjesta za sve... Odveć premalo. Dogodi mi se mnogo toga tamo, a s vremenom, sve više sam uzimao zdravo za gotovo one male stvari koje bi bile dovoljne za osmjeh... da poprave vrlo težak dan. Ali, iznedadi me ono što nikad nebi mislio da će me iznenaditi.
Prvo, shvatio sam da mnogi, pa i oni kojima pružiš toliko toga kroz godine nisu ono što bi trebali biti. Kao neke druge osobe kada trebaš nešto, više od uobičajenoga, pomoć... ležaj za prespavati možda? Prvo kolegica, koja me primila samo zbog nekih tračeva, koja nije dala da budem više od dana tamo. Jedva navukoh na dva. A trebao sam ostati cijeli tjedan. A toliko je pomoći dobila poslje prekida s dečkom, pa upoznavanje s mojom ekipom da proširi vidike što se tiče muškog spola, pa servisiranje laptopa... Nikada nisam tražio ništa za sebe, imao sam sreću u očima... ništa mi i nije pretjerano trebalo sem toga. Onda druga frendica, koja je očekivala da ju zabavljam cijeli vikend kad sam trebao učiti pa sam se lijepo zatvorio u sobu i učio a ona pizdila. Ni tu nisam našao plodno tlo jer se stalno ljutila zbog toga kako ja radim stvari, zašto odspavam poslje ručka-prije učenja, zašto ne volim europski film... Konstantna prebacivanja. Na kraju sam uživao i tj dana bio kod dečka kojeg sam gledao, eto tako, bez previše pažnje koju mu nikada nisam davao.
Uđem danas u bus, neka ciganka putovala samnom i kćerkom. Nije imala dovoljno za kartu, molila šovera za ta dva tri kilometra više da ju preveze. On se otresao, derao a starica je stajala pognutog lica dok se iza nje skrivala uzdrhtala kćer. Tu smo mi skucali kunu po kunu i ona je ušla, sjela iza mene. Shvatio sam, da nije bitno što radiš u životu, koliko dobroga radiš da bi se sam u svojoj koži osjećao već kad učiniš nekome nešto jer ti u srcu osjetiš da bi trebao. Zar su ljudi postali tako zla bića, više nego ikada da samo gledaju na sebe, a zaboravljaju i onaj minimum dobroga. Ne znam za njih, al za sebe da. i osjetio sam sreću što sam ja ja, što me svi ti padovi i šamaranja od strane drugih nisu obeshrabrila da i dalje osjećam u sebi potrebu da pomognem drugome.

Lijepo si to rekao:-)samo takav ostani,skroman i suosječajan ,Novac i bezbožštvo je pokvarilo mnoge.Ljude više nije sram ničega.Dapaće rugaju se onome koji ima stida.A veli se da nema gorjeg nego kad čovjeku pukne stid.Usrečuje me pročitati ovakav tekst i znati da su mladi tado poštene i plemenite osobe:-)Bravo!

nažalost nisu, daleko od toga. Uzmi siromaha, nekog lutalicu koji prođe pored skupine dečki ili cura ili još gore, djece danas. Neće proći neismijan samo da bi oni ispali face a vrlo često i zajebavanja, noga u guz ili slično. Nema suosjećanja, pogleda iznad ove današnje životne svakodnevice u kojoj se sve više gušino, utapamo... i nema nam spasa ako takvi i ostanemo

Meni je samo drago što mogu stajati kraj Drave s 10kn u džepu i držati osmijeh na licu koliko god treba, biti sretan, kako su mnogi danas odavno zaboravili

istina je ,toga ima mnogo,zapravo previše.Meni je nepojmljivo sa ikime biti prost,grub,ne primjetiti čovjeka,gladnog nahraniti,žednoga napojiti...tek ovdje ,da ti iskreno kažem dragi mladiću,svakodnevno se iščuđavam onome vulgarnosti,niskim prostačikm šalama ...makar je virtuala,alli ipak to trebaš i napisati..a pri tom se ne gaditi samom sebi?
Ne vjerujem da zlo ima budućnost.Jedan od dokaza su mladi ljudi kao ti:-)

šmrk,šmrk, šmrk,

Zapravo, i ono malo ljudi što su dobri ostali, kvare se pod težinom vreve. Ako takvi ostanu, neće dugo preživjeti. Ako ne lažu, kradu, zabijaju nož u leđa onima koji ih vole. Ako netko ismijava drugoga i misli da samo ispada faca a inače je okej... Ne, to je zajeb. njihova duša je takva, tamna i ja to toliko puta osjetim kad sam u masi ljudi. Gotovo ni jedna svijetla duša, tako ih je malo.

ida mene još peče kako si me ubola.))))))

Ostati dobar u srcu nije lako, iskren sam prema sebi, imati mir u ovome... svemu. Treba to moći. A meni je drago što i ovdje ima onih koji to razumiju. Nikada ne bih to rekao

pa ,vidiš korespodent,ovaj mladić i njegov blog nisu za tvoja ismijavanja.
I sama pamtim vremena besparice i studentskih dana ,kada je svaki dinar bio velik,a pravi dobrotvor onaj koji mi ga se sjetio pokloniti.
Siromaštvo je sveprisutno u našoj zemlji .
Najgorje je ono duhovno.Zato ovo materijalno nikako iskorjeniti.

ne samo materijalno, nemam ništa protiv toga. Ako se ima, nek se ima. Ali kad su ljudi pokvareni u srcu i ne vide... ono... nečiju patnju i da ih to ne dirne... Ajde, ne možeš uvijek ni pomoći ali nemoj pobogu ni odmagati kada je teško. Eto, ja sam toliko dao i ništa ne uzimam natrag jer se ima krug osoba kojima vjeruješ, kojima se bezuvjetno daješ. I očekuješ da oni tebe vide... takvog. Ne trebaju ništa vraćati, ali pomoći... Kad je krajnje bitno...

ovaj dečko je jako plemenit teoretski.a to je kod nas tako,kod nas kažu si pošeni torbe nigdi.To ti je jako blizu istne.dakle svi glumimo poštenje plemenitost hodamo u crkvu,a najkorumpiranija država smo u europi.to je realnost.osobno smatram da u hrvatskuj nema siromaka,Ima invalida oni su kolko tolko zbrinuti
romi nisu siromasi nego lijenčine. u hrvatskoj trenutno fali oko 50000 radnika,to sve govori.cmok

Da ali jedno je praviti se dobrica i zapravo to biti. razlika je ogromna. A ako kažeš da to ne postoji, onda dobrote više nigdje ne bi bilo, ni najmanje. iskreno, ne idem u crkvu zbog nekih svojih razloga, ali to neznači da sam kao ostali. U crkvu obično danas idu baš ti koji imaju baš nešto za kriti

eto, ovakvima ka kores čovik nemore a da se ne divi. kakva sposobnost zaključivanja.

kalafojka to je skračena verzija mogu napisat cijelu knjigu.Prošao sam čitav svijet sve kontinente pa mogu puno toga reči i usporediti ovdje.u žalosnoj i jadnoj hrvatskoj u kojoj se nije puno promjenilo.u demokraciji.što se tiče ljutskih prava.

Kad već ovako lijepo pričamo,onda dozvoli.Crkva je hram Božji:Idem u crkvu i žao mi je da nisam redovitija.Misa daje smirenje,pričest blagoslov.
Biti vjernik,istinski vjernik ne znači lizati klupe crkvene,znači imati čistu dušu i namjere.
U crkvu sam išla onda kada su naše crkve bile prazne jer je bio komunizam.Vjera me spasila i pomogla.Ostaj mi dobro mladi prijatelju s bloga:-)

sad mi dođe da svršin na ljudska prava al ću ti isto nešto reć. ne odnosi se posebno na tebe. budala može šest puti obać svit i opet ostane budala. stara narodna kaže - mali čovik i na vrhu najvećeg brda ostane mali čovik -.

Nekada mali čovik zna bit veći od onog najvišeg. Nema danas velikih ljudi, a usudio bi se reći i da su ljubi zaboravili što to zapravo znači

Ida, nisi shvatila. U crkvu ne idem iz nekih razloga koji nisu lijepi a ono što imam u sebi... svoju vjeru nosim u srcu. Ako si na to mislila

pajdo,dark, ako te muče ljudi, onda pogledaj kako se dijele ljudi. već je davno otkriveno da postoje oni sa dušom i oni bez. a bez, to su ti oni sa greškom u softveru.

kalafojka u pravu si gleede izreke.a pojam ljudska prava je strašno širok na sreču ljudi u hrvatskoj to ne kuže inače bi bilo svaki mjesec paleži po zagrebu.malo razmosli o tome možemo jednom debatirati o tome

Ali oni s dušom danas sve više i brže ostaju bez nje. Nemoj reć da nisi primjetio. A sad, nemojte o pravima, ionako studiram to, glava be boli od tih preseravanja i to je vrlo, vrlo, vrloooo širok pojam da opće i započinjem ovdje. Ma, samo sam htio dati ovdje jedno razmišljanje, uvid ako tako hoćeš o jednoj sitnici koja je dio svakodnevice