Sedamnaesti kolovoza

Bliži si odlazak na počinak i premda je ovaj dan baš po svemu običan i ničim ne zaslužuje biti izdvojen valja ga rezimirati. Mi nismo Amerikanci pa tako i ono što nije show i spektakl nalazi mjesta u opisu svakodnevice. Kada bi kojim slučajem rezime ovoga dana bio ufilmljen i zavrijedio neke značajne nagrade kinematografske struke doista bi se bilo teško odlučiti komu bi između mene i Melkiora morala biti dodijeljena ona za glavnu ulogu. Jer dan u kojemu o Melkioru doznajem više dan je kojega ja osobno grbačim od rana jutra probudivši se na zvonjavu budilice već u šest, a ustavši na jedvite jade kao da sam prethodne večeri pušio travu i pio mirogojček do tri ujutro. A nisam ništa od toga već sam još i rano legao prethodne večeri. No kako bilo da bilo jaka me Turkinja donekle vraća u život.
Tko je Melkior? To nije onaj fiktivni Marinkovićev neurotičar već naš mjesni, stvarni lik kojega tište drugačije brige.
On je noćni portir jednog skromnog hotela. Nema dugo da su mu u istoj godini umrli otac i majka, a braće nema. Melkior ima povišen kolesterol i njegov znanac vjeruje da je to prvenstveno zbog nedovoljnog kretanja. Kaže da taj ništa ne sprema za jelo, pa tako masna hrana ne može biti uzrok. Po njegovim riječima Melkior jede samo prekuhanu tjesteninu na koju „nešto baci“. Kad se vrati s posla zavalja se na kauč i može tako spavati i ležati do kraja svijeta. Zadnje vrijeme odlazi često na preglede jer otkada se je onesvijestio u marketu njegov liječnik sumnja na padavicu. Pitam njegovog znanca, jer znam da mu je stalo do toga da svi s kojima se druži kao i on sam s vremena na vrijeme odu na rekreaciju kod prostitutki, je li odveo kada Melkiora. Kaže mi da jest, ali da on „ne može ništa“. Kaže mi to ovako:
-„ Gurnuo sam joj ga kroz vrata pa sam je kasnije nazvao kako bih doznao je li bilo što od njega. Rekla mi je da ima usahlo spolovilo veliko jedva četiri prsta i da doslovno ne može ništa napraviti.“-
Melkiora znam još od djetinjstva. Volio je hidroglisere i o njima znao više nego je uobičajeno. Sa strašću ih je pratio kako su uplovljavali i isplovljavali iz luke. Znao je koliku razvijaju brzinu, koja im je jačina motora i kakve valove stvaraju. Dva puta sam ga vidio ljutita. Jednom kad je stao u obranu svojega daljeg rođaka, također debila, kojega je nemilosrdno devetao mjesni huligan. To je bio zanimljiv prizor: mali je drznik bio Melkiorovom rođaku jedva do ramena i zabavljalo ga je prijetiti i udarati nekoga tko mu je tjelesnom snagom toliko nadmoćan. Udarao ga je silovito stisnutim šakama u lice, a ovaj ne samo da se nije branio nego se nije sjetio ni pokriti lice kako bi se donekle zaštitio. Kada je krv počela šikljati uskočio je Melkior i nekako uspio potjerati malog nasrtljivca. Sav se je tresao od ljutnje. Drugi put je pobjesnio kada je morao nositi velike kofere dvjema talijanskim turistkinjama visoko uz stepenice, a one su mu na kraju samo zahvalile i uskratile uobičajenu napojnicu. Psovao ih je sve u šesnaest kada se od njih okrenuo, a vrlo su ga vjerojatno i one mogle čuti i shvatiti što ga je razbjesnilo.
Eto to bi o Melkioru bilo to, a sada o onomu koji bi mu mogao preuzeti nagradu za glavnu mušku ulogu – meni. Danas sam morao kuhati ručak i sasvim mi je dobro uspjelo. Pripremio sam pirjanu junetinu s graškom. U jednom trenutku mi je uletjela Danka s malim, baš kad sam morao ubaciti kockice krompira, i požalila mi se da je posran a ne da si mijenjati pelenu. Brzo sam ga zgrabio, nekoliko puta tresnuo po bedrima otvorenim dlanom kako bi shvatio da je dosta zajebancije, skinuo ga, obrisao mu dupe, namazao ga kremom po šupku i oko muda, stavio čistu pelenu i zaključio: „Pravo čovječje mladunče! Kako li se samo drži svojih govana, mamu mu jebem...“