Sedamnaesti kolovoza

Te sam se godine jako zaljubio, ali mi inače, pa tako i u ljubavi, ništa nije polazilo za rukom. Dobra sam tri mjeseca zbog dvije ozlijede proveo na fizikalnim terapijama. Ondje sam se i zaljubio u terapetkinju.Znam da ne zvuči drugačije nego kao najobičniji kliše.
Najprije sam na gradilištu ozlijedio tetivu ramena i morao sam prekinuti s poslom jer mi nije bilo moguće ni milimetar više pasa podignuti ruku. Propisana mi je dvotjedna fizikalna terapija i ondje sam je prvi put ugledao. S pacijentima je bila izuzetno ljubezna, ugodna, nenametljiva, okretna i vrijedna kao pčelica. Uživao sam od početka njezinu blizinu dok je radila sa mnom.Tu i tamo bi me dodirnula njezina prelijepa crna i bujna mirisna kosa. Nakon prvog tjedna na terapiji jedva sam dočekao da prođe vikend i nastavim dolaziti. Dok se je kretala od pacijenta do pacijenta zaljubljeno sam je gledao, ali tako da to nitko ne primijeti.No moja je terapija bila gotova i jedva da sam s njom razmijenio koju rečenicu.
Liječenje je bilo uspješno i vratio sam se na posao. S novom sam energijom silno prionuo. Razbijao sam zidove teškim mlatom, kopao temelje, prenosio vreće cementa i kamene blokove. Rad je bio iscrpljujuć, nakon posla jedino što sam mogao bilo je jesti i odmarati se. Dva mjeseca takvog ritma osnažilo me kao nikad. Sve najteže poslove odrađivao sam lakoćom i tako ohrabren da mogu sve i po čitavi dan jedno sam kasno poslijepodne zaigrao, onako neobavezno s ekipom, mali nogomet na mjesnom asfaltnom rukometnom igralištu. Nije prošlo ni petnaest minuta igre kad sam u prostoru protivničkog vratara njemu okrenut leđima osjetio snažan udarac ispod lista u lijevoj nozi. Bijesno sam se okrenuo u uvjerenju da me je vratar sasvim nepotrebno udario, ali iza mene nije bilo baš nikog. Jedva sam došepao do klupe za rezervne igrače, a onda i do liječnika koji me je uputio na hitan prijem u KBC. Bila je to ruptura ahilove tetive s potrebom neodgodive operacije.Ne znam koliko sam proveo u bolnici, ali sam se vratio kući na štakama i s gipsom. Oporavak je dugo trajao, a nakon skidanja gipsa slijedila je nova fizikalna terapija. Obzirom na okolnosti nisam bio nesretan jer sam znao da ću je ponovo viđati. Sve me je više očaravala i sve sam više s njom uspijevao razgovarati. Donosio sam joj povremeno s puno ljubavi male diskretne poklone kao što su kolači ili košarice rijetkog voća. Ne vjerujem da već tada nije dobro znala što se događa sa mnom. Shvatio sam da svakog dana dolazi s jednog udaljenog otoka na posao i kasno popodne se opet preko mora vraća kući. Bio sam uvjeren da takav ritam neće moći dugo izdržati, a izdržala je više od pet mjeseci. Još dok je radila ja sam završio s terapijom, ali neko vrijeme sam morao provesti na bolovanju i neprestano sam mislio na nju. Više nisam mogao izdržati, napisao sam joj poduže ljubavno pismo u jednu neobičnu bilježnicu limenih korica i predao joj je. Pustio sam nekoliko dana da se to “slegne”, a onda je nazvao na poslu i zamolio je da se vidimo kad joj bude zgodno. Već pri tom telefonskom razgovoru znao sam da gubim iako smo dogovorili susret. Bilo je rano poslijepodne, možda još sat vremena do polaska njezinog broda na otok. Ne sjećam se više kako je tekao razgovor, ali sam bio na izuzetno blag i obazriv način odbijen. Rekla je otprilike da je u vezi i kako nikad nije doživljavala naš odnos drugačijim od prijateljskog. Boljelo me je, ali sam morao prihvatiti kako stoje stvari i zaželio joj svu sreću. Još sam je samo zamolio da mi ako može vrati pismo koje sam joj napisao. Odgovorila mi je da ga nema. Ostala mi je samo nada da to znači kako ga nema kod sebe u tom trenutku i da ga želi zadržati kao uspomenu. Rekao sam joj da je onda nebitno.
Istinski sam je zavolio i cijelo sam srce izlio riječima u tom pismu-bilježnici s limenim koricama.
Još mi je i danas teško kad se sjetim kako sam joj tog popodneva oteo vrijeme da uspije stići na polazak brzim brodom u 15 h za njezin otok. Postojao je još jedan polazak znatno kasnije i to je putovanje trajalo čitavi sat duže. Bio sam svjestan koliki sam joj dodatni napor time pričinio jer sam znao koji je dan i da nije bio petak, kraj radnog tjedna. Kao i to da se je opet ujutro morala vratiti.
Sreo sam je još samo jednom u gradu rano ujutro netom je izašla iz katamarana. Vidjelo se je da je na izmaku snaga. Samo me je umorno pozdravila u prolazu. Tjedan ili dva kasnije je odustala od tog svakodnevnog mrcvarenja dolazaka i odlazaka preko mora. Mene je želja za njom još dugo mučila. Sve što sam mogao bilo je napisati joj pjesmu iz dubine duše i pobrinuti se da je dobije. Nikad nisam saznao je li ju primila jer sam joj je uputio na mail koji sam pronašao na internetu:

“SANDRI

Kad ujutro malo iza 6 i popodne na odlasku zabruje motori Adriane
ponavlja mi se uvijek ista misao;
nema je više, nema Sandre...

A kad se za burna vremena nazire u daljini Korčula
Mene svlada sjeta i tvoje mi je ime u šaptu;
Sandra, Sandra...

Na putu za Split primaknem se i slušam govor Lučana,
a samo tebe čujem, samo tebe...

Grad postaje cijeli svijet kad voliš jednog od njegovih stanovnika.
Na zadnjoj stranici novina fotografija Luke
koja se budi u magli.
Vidim te onako sanjivu kakvu sam te znao sresti na Rivi...

I često se pitam osjetiš li kad dodir moje želje,
pomiluju li te moje misli...?

Sandra, Sandra...”

Godinama poslije sreli smo se jednom u brodu, čak smo slučajno sjeli jedno do drugog. Djelovala mi je nekako sjetno. Malo smo pričali jer je s druge strane do mene bila upravo prijateljica s kojom sam taj dan putovao. Rekla mi je da se uvijek sjeti onog perioda kad je radila u mojem gradiću i još i to da se sjeti mene kad god putuje brodom koji zastane nakratko u našoj gradskoj luci prije nego nastavi prema njezinom otoku. Saznala je da sam se oženio i dobio dijete. Bože moj, je li uopće ikad stekla barem približno predodžbu koliko sam je volio i koliko sam joj se divio?

POJEBI JE DOK JE TOPLA!

Prvo što učinim nakon buđenja, a buđenje mi uvjetuje potreba za noćnim mokrenjem, jučer već u 3.20, a danas, bolje, u 4.25, jest popiti čašu od blizu 4 dcl (mjerio sam jednom) vode sa slavine. Voda je prilično ohladila i lakše ju je ispiti nego do prije desetak dana kad je bila topla i bljutava ma koliko da je prije pustio da isteče. Možda je to zdrava navika, možda jedna od onih koja će me voditi do dugovječnosti? Ne dao mi Bog! Koji bi to PTSP-jevac poželio!? Nama je u najmanju ruku kao Jesenjinu:

“U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umjetnost na svijetu...”

Nataša je znala sve o tome, bila je fiksirana na probavni trakt i upoznata sa svim potencijalnim blagodatima i štetnostima koje mu pogoduju - ili pak prijete. To joj je bio “forte”, svaki bi razgovor navodila na to područje kako bi ostavila dojam na sugovornike. Bila je nevjerojatno tašta i intelektom ograničena osoba, ali tko bi joj mogao išta zamjeriti!? Sedam punih godina sa mnom bilo joj je kao što bi joj jamačno bilo uz Jesenjina:

“...Draga moja, draga moja,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol...”

I sve što bih u svoju obranu mogao iznijeti uvijek bi ni manje ni više bili jedino gore navedeni stihovi. Stvarna, velika poezija, ima tu moć da zahvaća iz univerzalnog i proriče individualnom.
Daleko od mene bila čak i pomisao da je Jura Stublić bio pjesnik, daleko još više sa svojim stihovima u kojima govori “da bi dao milijardu dinara za jedan okus prvog poljupca”. Ja za taj okus ne bi dao ni da mi ga plate. Jer u onu koju sam prvu poljubio nisam bio ni zaljubljen, a k tome je iza 2 ujutro, sasvim razumljivo, imala loš dah.
Ali bih skupo platio za jedan ponovni doživljaj, makar trajao samo jedan trenutak, atmosfere koja je nekad vladala u našem bivšem zimskom mjesnom kinu. Predstave su se davale svake večeri od 19.30h i nevelika dvorana uvijek je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.
Gradić se u to vrijeme naveliko izgrađivao, a bauštelcima iz Bosne odlazak u kino bio je izlazak. Pored njih publika su bili srednjoškolci, dijelom i stariji osmoškolci, i strašni mjesni primitivci svakakvog tipa. Među svim takvim posjetiteljima nisi mogao vidjeti intelektualca čak i da se je se platnu projektirao “Građanin Kane”. Kino od 19.30h bilo je opasno i ludo mjesto uvijek s istom publikom u kojem se pušilo, u kojem je barem trećina iz publike bila već prije početka projekcije dobrano pijana, u kojem su pojedinačni glasni komentari na “dojmljive” prizore bili uobičajeni i česti, u kojem se prdilo utiho i gromoglasno, a tad na oduševljenje sretnika kojem je to pošlo za guzicom i onih njemu dovoljno udaljenih da ne osjete smrad iz crijeva, u kojem se je jednodušno pljeskalo Bruce Leeju kad je spretno i nemilo štemao protivnike u borbi, masturbiralo u prvim redovima na projekcijama erotskih filmova i krvnički prijetilo kino operateru kad bi fiilm zaštekao, što se je događalo prilično često. Na prvu bi se dalo upitati pa čega u tome ima da bi bilo vrijedno Stublićevih “milijardu dinara”!?: odgovor ćete uskoro doznati, molim za samo malo strpljenja. Iz vremena “zimskog kina” najbolje pamtim tri situacije koje su na mene ostavile najsnažniji utisak. Prvu sam shvatio tek naknadno jer mi je bilo samo dvanaest godina a pubertet me još nije bio ni dotaknuo. Davao se je hongkongški akcić u kojem se je glavni junak bez jednog trenutka pauze puna dva sata obračunavao sa svojim neprijateljima, koliko se sjećam radilo se o nekakvoj osveti epskih razmjera, a u jednom trenutku je to učinio na savršeno atraktivan način onda kad mu se je stradanje činilo gotovo izvjesnim. Nalazio se je, naime, na tlu, gotovo svladan, i kad ga je najljući i najsposobniji protivnik iz skoka imao dokrajčiti ovaj mu je krajnjim naporom odozdo čvrsto u šaku stisnuo mošnje, netom čemu je našem spretnom junaku između prstiju procurila žuta žitka smjesa. Magdalena, najrazvijenija djevojčica iz mojeg razreda koja se je tad nalazila u istom redu nekoliko sjedala od mene toliko se je pokidala od smijeha na tu scenu da sam je morao zatražiti nakon predstave objašnjenje. Vi ste razumjeli dakako, ali meni, još uvijek dječačiću, u tom trenutku nije bilo ni najmanje jasno što se je zapravo dogodilo. Kao tada ni to, priznajem sad, sadržavaju li uopće muškarčeva jaja u svojoj unutrašnjosti - “ispod ljuske” - žumanjak.
Druga je bila kad je Nikša, mjesna luda, ali nikako nepametna, na kadar krimića u kojem policijski tim razgrnuvši platno krijumčarskog kamiona otkriva ispod ogromnu količinu zapakiranog i prešanog smeđeg praha gusto naslaganog u unutrašnjosti poput opeka, lucidnom i brzom reakcijom ispalio na sav glas :
-“ Droga Portorož!”
(Ne znam sjeća li se još itko da je, kako bi to danas izrazili, “Droga”
iz Portoroža u Sloveniji bio najpoznatiji jugoslavenski brend začina i začinskog bilja koji se je tada svakodnevno reklamirao na JRT-u.)
I treća situacija, u kojoj je opet Nikša odigrao glavnu rolu, dogodila se je za gledanja jednog mučnog trilera u kojem, glavni junak, detektiv s već nedvojbenim osjećajem što bi unutra mogao pronaći, provaljuje u stan neke lijepe mlade žene čije beživotno izmrcvareno tijelo leži, kao bačeno, u neprirodnom položaju odmah do kreveta. Nikšina lampica u pravom trenutku ponovo se pali dok trepneš okom - i on glasno poručuje policajcu na platnu:

-“Pojebi je dok je topla!”

Naše “zimsko kino” u tim vremenima je bilo samo pakao izvana. Takav da zasigurno ne postoji patnik koji ga ne bi izabrao radije nego oganj i probadanje onog unutarnjeg.

Ružan k’o mečka!

Bubi je kao dijete bio ponizni mali debeljko kojeg su počesto na njegov račun u društvu dopadale neslane šale. Kasnije, kao punoljetan, plovio je godinu-dvije na nekom tegljaču, vidio nešto malo afričke obale i proveo nekoliko tretmana kod nekog navodno azijskog iscjelitelja pa postao takoreći preko noći začudno “uman”. Ta iznenadno nastala promjena iz dječaštva i mladenaštva u odraslu dob za sve nas koji smo se družili s Bubijem ranije bila je enigma prve kategorije. Sad je baš svima docirao i i baš “sve i o svemu znao najbolje”. Naravno, ljudi su ga mahom odjebali iz svojih života jer barem 99% onih iz našeg okruženja ne traži i nema potrebe za “guruom”. Možda je čovjek time kompenzirao ono vrijeme ranije kad je u društvu uglavnom bio klaun s kojim su se sprdali, ali o tom predmetu možda nekom drugom prilikom.
Dok je još bio deran, jasno se sjećam, netko ga je iz družine pitao:

-“Zašto tebe zovu Bubi, odakle je to”?

Bubi je ispripovijedao slijedeće:

“Kad je moj otac bio sasvim mali, susjedi iz ulice kad bi ga ugledali imali su ga običaj dražiti tako što su mu se obraćali riječima: ‘Čiji si ti? Ajme šta si grub*!’... a tata bi im odgovarao, jer riječ još nije mogao dobro izgovoriti; ‘Ja nisam buuubi”. I tako je najprije Bubi postao on, a nakon njega i ja. To nam je ostalo još iz tih dana”.

Prava je istina, kako je to jednom netko zgodno izrazio, “da je ljepota u očima promatrača.
Ipak, ja u životu nisam vidio tako istinski ružnog čovjeka kao što je to bio naš mjesni fotograf, Srbin**, kojem u tom smislu zasigurno nije išlo na ruku što je bio alkoholičar i teški nikotinist. Njegov je dan započinjao s tzv. kompletom, kako ga je sam nazivao, a ja to dobro znao jer sam našeg fotografa u buffetu do njegove radnje u kojem sam bio zaposlen često znao poslužiti za šankom. Dakle “komplet” kojeg je upravo tim nazivom izrijekom naručivao bio je mali konjak(0,03 ml), kratki espresso i “mala kisela”.
Jednom sam ga čuo pripovijedati:

“Dođe mi u radnju čovek, ružan k’o mečka, i kaže;
‘Hoću da me uslikaš! Al’ da budem lep!’

Možeš to da zamisliš? On hoće da ga uslikam i da bude na slici lep, a ružan je k’o mečka jebote Bog!”

*u dalmatinskom žargoni pod “grub” se podrazumijeva “ružan”, dodao bih tome da se možda ni u jednom drugom kraju naše zemlje ljudi nemaju tako snažan poriv da djecu, praktično bebe koje su tek prohodale, traumatiziraju teškim riječima. Nek se onda nitko ne čudi što su Dalmoši većinom drski, bezobrazni i jezičavi.

**Daleko od mene bilo kakva pomisao da bi bilo što, pa tako i ljepotu ili ružnoću, određivala nečija nacionalnost. Samo iznosim jednu objektivnu činjenicu, ako je to uopće moguće, obzirom kako smo ranije utvrdili “da je ljepota” bla, bla, bla...

“Draga djeco skupljate li zumiće?”, upitala je učenike 2.A stara cura, učiteljica Ksenija.

“Daaaaa!”, odgovorila su oduševljeno u jedan glas nevinašca.

“A jeste li kupili album za sličice?”

Sad je već bilo i ponekog “nismo” premda je najvećim dijelom razreda odgovor bio ponovo “daaaaa”.

“Ja vam svakako preporučujem da kupite album i po mogućnosti ga ispunite sličicama. To je jedan jako vrijedan album u kojem se može puno naučiti o vrijednim pčelicama.”, agitirala je učiteljica Ksenija kao da je samom Todoriću još jučer ispala iz guzice.

Pa nastavila:

“Na 30. i 31. stranici albuma pronaći ćete upute kako možete napraviti “hotel za pčele samice”.

Moja je ljubica rođena krajem prosinca i u horoskopu je jarac. Onaj pravi, sa svim navedenim osobenostima. A jedan od tih je kad si nešto zabije u glavu, ili još gore, kad joj netko drugi zabije u glavu, onda nema te sile kojom bi joj se to moglo izbiti.
Dugo sam je odgovarao od te zamisli, ne govoreći joj naravno da je ta priča o hotelu za pčele samice kretenluk prve kategorije, a babetina Ksenija infant i mediokritet par excellence. Izvlačio sam se kako znam i umijem, a ono što mi je najviše išlo u prilog bila je činjenica da u domu nemamo nikakvog tvrdog smeđeg papira. Ali kad mi je Ljubica iskopala odnegdje dobar komad hamera više mi nije bilo izlaza.
Najprije sam morao praznu plastičnu bocu prerezati skalpelom od dna onako ukoso, da bi “pčelice samice” u tom “hotelu” imale “nadstrešnicu”.Onda je trebalo oko olovke navijati hamer, preciznije raditi cjevčice, krcato njih, koje će biti posložene u bocu i služiti kao “ćelije” za famozne “samice”. Možeš si misliti kako će se sve te jadnice odnekud stvoriti i odmah pohrliti da se nastane. Trebalo je “cjevčice” od papira pričvrstiti ljepljivom trakom, a onda njih pedesetak spojiti u jedno. Oblijepiti bocu iznutra i taj snop fiksirati unutar boce, nadalje se je sve to sranje skupa moralo vezati konopcem tako da bude u ravnoteži kad se iznese ovjesiti “metar od zemlje” u neki vrt, livadu ili šumarak. Ljubica je htjela da to smjestimo u lijepom vrtu odmah do naše zgrade, ali ja sam je, koji sam već ušao u tu fazu bez ostatka, odlučno odvratio sjetivši se da po tom vrtu po cijeli dan jurcaju dva mala majmuna iz susjednog haustora kojima bi uništavanje našeg hotela u rekordnom roku baš sjajno sjela.
Zato smo se odlučili potražiti mjesto za “hotel” na livadi ispod zgrade, opet podalje i dublje među grmlje, jer majmuni znaju i po livadi divljati. I zavučem se ja tako s našom stvari kroz trnovito grmlje podno jednog omanjeg stabla oskoroše. Pod nogama su mi bile hrpe trulog otpalog lišća i dočim izvršim misiju proboden na nekoliko mjesta po nogama i rukama trnjem i vratim se Ljubici na čistinu shvatim već po smradu da sam ondje duboko nagazio u svježu kašu govana. Kao što sam ja tražio skrovito zgodno mjesto za “ pčelice samice” neki se čovjek ili životinja, a najprije i jedno i drugo, tamo obilno olakšao. Lijeva mi je cipela bila zamazana sve do nogavice hlača.

“Pizda li joj materina da joj pizda materina!”, u trenutku me obuzme manijački bijes.

“Što je bilo tata?”, zabrinula se je Ljubica.

“Ma ništa dušo, malo sam se ogrebao na jedan trn. Evo postavili smo hotel za pčelice samice baš na pravo mjesto. Učiteljica Ksenija bi mogla biti ponosna na nas”.

NEO ALFA

Ja ga zovem Supermario, a ime mu je samo Mario. On je “fušer”, čovjek s malo pravog znanja, ali ogromnog samopuzdanja i velike volje upustiti se u svaku moguću tehničku intervenciju. I premda bez laskavih referenci, kad mi u stanu nešto crkne prvi je kojeg ću pozvati. Samo zbog toga što je jednako šašav kao i ja sam, na drugačiji način, ali u pragmatičnom smislu svakako spretniji i iskusniji . Na primjer ako bih bez njegove pomoći postavljao keramičke pločice u kupaonici to bi bila potpuna katastrofa. Sa Supermariovom asistencijom to ispadne kako-tako, ili preciznije,jedna podnošljiva katastrofa. S nagibom dakako, ali Supermaria tako nešto nikad neće obeshrabriti. On će reći:

“ Čuj, pod nije idealno ravan, ali zašto bi to uopće bilo bitno? Evo, s jedne strane perilice na dnu ćemo postaviti letvicu debljine 2 cm i stvar je riješena”.

Pred studio apartmanom pruža mi se poveća livada prepuna svakakve gamadi koja ima upravo strašnu tendenciju provaljivati unutra. I uglavnom joj uspijeva kroz mali uski prolaz između praga i dna ulaznih vrata. Sasvim podsjeća na poznatu TV reklamu “Top shopa” kad lik izvikuje:
“Pest Reject” je definitivno sistem koji će stati na kraj miševima, žoharima, paucima, muhama, komarcima, mravima i svim drugim vrstama insekata u vašem domu...”

Samo što je jasno da je famozni “Pest Reject” potpuno nekoristan, kao uostalom i 99% proizvoda koje “Top shop” na nezapamćeno agresivan i bezobrazan način nudi potencijalnim budalama.
Zato umjesto “Pest Rejecta” pozivam Supermaria da izvidi stvar.

-“Čuj, ispod ovih vrata postoji sasvim uski prolaz kroz koji oni ulaze unutra(kao da to i sam ne znam!?). Potrebno je učiniti nešto da vrata bolje “dihtaju”.

-“Što predlažeš?”

-“ Da zalijepimo gumenu traku debljine oko 1cm na unutarnji rub praga duž cijele širine vrata”., Supermario baš nikad nije slegnuo ramenima kad je u pitanju problem.

Jedva pronalazim gumenu traku i kupujem najčvršće ljepilo u dobroj vjeri da smo “na pragu” rješenja. Supermario četka i čisti prag kako bi guma uz pomoć ljepila čvršće prionula pa učini što je isplanirao.
Zovem ga nakon tjedan dana i objašnjavam mu da nismo ništa postigli s gumom.
Mario dojuri za desetak minuta, kleči pred vratima, spušta glavu u razini tla i izviđa:

-“ Treba nalijepiti još jednu gumu do ove jer je 1 cm pretanko”.

Odlazim u prodavaonicu po još gume. Supermario je pažljivo lijepi na onu prvu. Vrata se sad jedva mogu zatvoriti.
Supermario je ipak zadovoljan:

-“Neka te to ne brine, guma će se s vremenom pod pritiskom vrata skupiti taman toliko koliko treba, optimalno, ništa više neće imati prolaz, a vrata će se zatvarati bez zapinjanja. To je samo tako u ovom trenutku, nek te ne zavara”.

Strpljiv sam još naredna dva tjedna, ali uviđam da smo još daleko do rješenja. Apartman je i dalje pun žohara.
Nazivam Supermaria i kažem mu da gume koje smo zalijepili nisu ničemu poslužile.

-“Neo alfa”!, odgovara mi s druge strane Supermario, onako kako bi se uzviknulo “Eureka!”

-“A to je?”

-“Najbolje sredstvo protiv štetočina i nametnika koje postoji na tržištu. Razrjeđuje se vodom u pravom omjeru. Drži šest mjeseci. Imaš ga u poljoprivrednoj ljekarni u J. Pripremi ga prema uputstvima i našpricaj pumpom dobro s jedne i druge strane vrata”.

More nam je dalo to

U siječnju 2011.g. Damiru Kajinu se sudilo zbog izjave da se na HRT-u gotovo svaka emisija može kupiti.
Sudac Igor Materljan je HRT-ovu tužbu protiv Kajina odbacio u cijelosti, obrazlažući da je Kajin u Saboru iznosio svoje mišljenje postupajući u dobroj vjeri ukazivanjem na negativnosti u poslovanju HRT-a te da je takve riječi u predizborno vrijeme trebalo tolerirati ali i bilo za očekivati.
“Ovo je mali korak za mene, a daleko veći korak za hrvatsko pravosuđe i za vjerodostojnost državnih institucija i hrvatskog Sabora.”, komentirao je Kajin.

Već prvog dana suđenja Kajin je kazao da bi prije kupio novi Citroen Berlingo nego li novac dao HRT-u.
Dakle sjeli smo u Bahin, kao što je to već od siječnja iste godine svima postalo jasno - kultni Berlingo -i zaputili se prema Šibeniku u prodavaonicu “Mana”, na odjelu za dječake, jer kupaće su kao što je unaprijed isplanirano, morale biti što tješnje pripijene. Bilo je to za jednokratnu upotrebu i izabrali smo, naravno, potpuno isti leptirićasti uzorak pa nastavili do pirovačkog “Lolića(*)”.Parkirali smo na uzvisini ponad borika i ondje se presvukli. Začvorao sam u malu najlonsku vrećicu sto kunića za slatkač i nagurao je u mrežasti džepić s unutarnje strane kupaćih. I meni i Bahi su bile toliko tijesne da je spuštanje do žala predstavljalo priličan izazov. Baha je ustvrdio nakon nekoliko koraka da su mu se na dupetu već počele rašivati.
-“Pa to i jest u u svemu najcool”!, ohrabrio sam mojeg “toplog” brata.
Nije bilo ni 11h, a plaža je već dobrano bila popunjena.
-“Ovo su mahom domaći turisti”, zaključio sam.
-“Pa to i jest u svemu najcool”!, uzvratio mi je Baha.
Zakoračili smo u plićak pa zaplivali prema plutačama koje su jedna do druge povezane konopcem označavale granicu za kupače i podvukli se ispod. Do kolonije trpova(**)bilo je još nekoliko metara, a sama dubina nije predstavljala naročiti izazov.
Baha je zaronio prvi i izvukao zadovoljavajući primjerak, njegova je dužina svakako bila blizu
tridesetak centimetara.

-“Šta kažeš, je’l dobar ovaj”?
-“To je ono što tražimo, zar ne”?
-“Dobro se išpricao”!, Baha se kao iznenadio.
-“To mu je u prirodi, zar bi ga itko volio drugačijeg!?” Bitno je da nije splasnuo.”, rekao sam.
-“Vadi svog na sunce!”, Baha će mi nestrplivo.

Zaronio sam i nakon minute-dvije(iskusni pljugeri dobra su daha) na površinu izvukao mojeg . Usporedili smo ih i bili zadovoljni.
Utrpali smo svaki svog u havajke i otplivali do plićaka. Kad smo se uspravili nije moglo biti nikakvih dvojbi. Približio sam se Bahi s desne strane i uhvatio mu ruku. Oči zemljaka su bile razgoračene, do ušiju nam je dopirao opći žamor konsternacije i sablažnjenja. Iz vode smo krenuli preko čitavog žala na kiosk sa slatkačima.
Jedna se baba ogorčena odvažila i glasno podviknula tako da je razgovjetno čuje čitavi krug promatrača:
-“Bestidne pederčine”!
To me je silno motiviralo, ispustio sam Bahinu ruku i kroz rašiveno mu mjesto malo provrtio lijevim kažiprstom u šupak. Zgranutost kupača je porasla do granice incidenta, ali kiosk sa slatkačima je bio nadomak i naskoro smo imali svršiti.
-“Molim dvije kugle ljepotane, jagodu i vaniliju..., odlučio se Baha. I dodao:
-“Sa suncobračićem”!
“Meni vaniliju i jagodu dragi, utopi malo u čokoladicu, suncobrančić pod obavezno također...”
Uspeli smo se na brežuljčić do Berlinga. Misija je bila izvršena. Baha smo i ja izašli iz ormara. More nam je dalo to.

“...sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru”

*Glavna gradska plaža Pirovca - plaža Lolić - ukupno je dugačka oko 1000 metara te se smjestila u sjeverozapadnom dijelu grada.
Podloga plaže je šljunčana, kao i morsko dno. Borova šuma uzduž Lolića omogućuje ugodan boravak u hladu.
Plaža je vrlo popularna te je tijekom sezone broj kupača velik. Lolić nudi i mnoštvo sadržaja - od ugostiteljskih objekata, preko zabavnih igara ili rekreacije na vodi do najma ležaljki i suncobrana.

*Morski krastavci ili trpovi(Holothuroidea)su razred unutar koljena bodljikaša. Obuhvaćaju oko 500 vrsta. Imaju izduženo kobasičasto tijelo dugo 1–20 cm, s vapnenačkim pločicama različitih oblika i cjevastim nožicama koje su poredane u nizove ili razasute po tijelu. Neke vrste su razdvojenih spolova, a neke su hermafroditi.
Znanstveni naziv: Holothuroidea

TORTA

(Pukotinā ima svaki život,
Kroz koje bližnji radoznalo zure
Motreći naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
Mi srčemo taj život kao vino
Iz tuđom rukom uprljane čaše.

Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj duši, i biti nevidljiv –

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Nečujno vali jedne ponornice.
D.Cesarić)

Ovih dana pucam po šavovima. Pripovijedao bih nekom, razmijenio misli, ali baš nikog, nikog oko mene nema. Sestra mi iz Zagreba piše u poruci:
“Ja mislim da je imati kreativni outlet apsolutno ljekovit za dusu, a meni je tvoje pisanje oduvijek genijalno”.
Odgovaram joj:
“Posve sam u drugom filmu. .Pisanje godi,ali iscrpljuje i oduzima puno vremena ako želiš pisati na respektabilnom nivou.A ne mogu od toga živjeti čak i da objavim nešto. Moja prijateljica S.J. je objavila vrlo solidnu zbirku pripovijedaka pa joj je izdavač umjesto novčane naknade uručiio brdo tvrdo ukoričenih izdanja i poručio joj da ih sama prodaje”.
Ona je uporna:

“Ali otvoriti se na način da svoja djela pustiš u svijet, makar i pod pseudonimom, ti daje slobodu da ne budes određen samo svojim životom i onim što ti je zadano rođenjem i odrastanjem i svime sta nas oblikuje i čini”.

Dobro je poznavajući i jasno uvjeren kako neće tako lako ispustiti svoju argumentaciju odgovaram da je to što mi govori filozofija koja se najvećim dijelom kosi s mojim viđenjem i osjećanjem stvari. I to kosi na način da me bolno podvaja. I s namjerom da prekinemo iznosim naizgled potpuno nepovezanu poznatu sintagmu pok. Torte dok je još bio na životu:

“Pobijedit ćemo”!,

a onda asocirajući se na njega kratko joj ispripovijedam anegdotu s Tortom dok je bio ročnik u ondašnjoj JNA zgodno iskoristivši priliku da iznesem i drugu i posljednju Tortinu prevažnu životnu sintagmu:

“Torta je bio u pješadiji JNA šezdesetih dvadesetog stoljeća kad je ta bila u punom zamahu i često izvodila neshvatljivo opsežne i skupe vojne vježbe. Torta je za vrijeme obuke izvodio svakakve nepodopštine dok oni tamo konačno nisu ustvrdili da je “luđak” i otpustili ga kao trajno nesposobnog. Dakle odvijala se dugo planirana vojna vježba od “kapitalnog značaja” i njegov je vod puzao po šikari pod punom ratnom opremom. Iznad su nadlijetali migovi. Oponašao se rat u punom smislu s napadima neprijateljske vojske iz zraka.I dok su drugi puzali i zavlačili se gdje su već stigli pod budnim okom nadređenih JNA profesionalaca visokih činova, i dok su avioni silno i nisko nadlijetali, Torta se usred svega nonšalatno osovio na noge, mahnuo prema nadglednicima i organizatorima vježbe izdirući se na sav glas:

“Opasnost je prošla.To su naši”!

“Zašto te bas Torta danas toliko uhvatio”?, bila je već obeshrabrena”.

“Jer je rekao “da ćemo pobijediti”. I pritom u tu svrhu jamačno misleći tek ako se ne budemo rasipali na nebitno”.

Malo kome za života uspije da tek s jednom ili dvije sintagme učvrsti trajnu percepciju o sebi na sve koji su ga poznavali. Ili barem one koji su razumjeli.
A Tortina priča ide otprilike ovako. Teško da se itko sjeća zbog čega i od kojeg trenutka je dobio taj nadimak.Zbog sladostrašća i proždrljivosti zasigurno ne, ta jedino što je on stvarno “jeo” čitavi svoj život bile su cigarete. Navodno i sedative koje je gutao “na šake”. Prije će biti, samo nagađam, da je nekad davno u djetinjstvu ili mladosti učinio da svečanicima ispari pred očima,čisto iz hira, središnji simbol njihova rođendana, vjenčanja, nekog važnog jubileja ili tome slično. To bi svakako bilo u njegovom stilu.
Koliko je život prožet paradoksalnostima, tako razvidnima u sudbinama onih koji se naglašeno izdvajaju iz prosječnosti i mase, najbolje svjedoči to da je on, Torta, introvert par excellance, bio privatni ugostitelj, vlasnik malog restauranta, toliko malog da je najveći dio posla obavljao samostalno. Od knjigovodstva, kuhanja pa do, rekao bih, onog njemu najnesvojstvenijeg - posluživanja gostiju.
Čudesna je i nevjerojatno iznenađujuća bila njegova opsjednutost tenisom. Ta Torta je bio sve prije nego sportski tip. Treba napomenuti i to da u njegovom rodnom i prebivališnom mjestu u osamdesetim godinama prošlog stoljeća nije postojao nijedan jedini pravi teniski teren. Na starom asfaltnom rukometnom igralištu punom pukotina iz kojih je izbijao korov Torta bi po sredini razapeo mrežu i svakodnevno s cigaretom u ustima i reketom satima prebacivao starijoj kćerkici s druge strane zelenožute loptice. Takva je buktjela u njemu strast za tenisom. Kad je djevojčica osnažila i primila od samog Torte one osnovne elemente igre plaćao joj je privatne sate s profesionalnim trenerom koji je barem tri puta morao doputovati s ne baš zanemarne udaljenosti. Tija je na kraju ostvarila respektabilnu sportsku karijeru, a živeći s tenisom od malih nogu izvrsno se osposobila da u veteranskim danima podučava druge i živi od toga. No Torti su se podsmjehivali, kako onda tako i za cijelog njegovog života. Sreća je bila u tome da njega zbog toga nije ni najmanje bolio kurac. Kao što ga nije bolio ni zbog priča koje su kolale mjestom da je njegov lokal najveća postojeća trovačnica u Dalmaciji. Jest da je njegov restaurant, kao jedan među četiri u nizu na zapadnoj obali, uvijek u odnosu na ostale bio poluprazan, često i prazan, ali kako bi i moglo biti drugačije kad je sve poslove u njemu obavljao tek uz pomoć jedne kuhinjske radnice - Torta - sasvim sam!
Umro je prije šezdesete, njegov restaurant naslijedila je mlađa kćerka koja ga vodi vrlo uspješno i ne zaostaje po broju izdanih ručkova i večera za ona tri lokala do njezina.

Šetam ja tako jedno jutro a kad bolje razmislim mislim da je bilo jučer ujutro. I šetam ja šetam i vidim kako je to zdravo.Udahnem duboko jednom i polako brojim do 30 ispuštajući dah.Vidim zdravo je to. U susret mi idu mladi, smiješe mi se i pozdravljaju: "Dobro jutro dobri gospodine." Ja im uzvraćam:"Dobro jutro draga mladeži." I fini neki zrak, svjež, jutarnji...O kako sam veseo, kako mi se pune pluća tim divnim pročišćenim zrakom koji uvjetuju stabla uokolo. Gledam to zelenilo i kažem sebi: 'O kako je divno što sam ustao rano ovo jutro.' A sve neke lijepe ptičice pjevaju i milo mi je oko duše. Nastavljam šetati i obećajem sebi da ću to činiti svakog jutra jer se tako bolje osjećam. Istinu kažu svi oni koji o tome pišu i govore i svi ljudi bi ih trebali poslušati. Kako je divna šetnja po lijepom vremenu. Nije loše šetati ni kad je vrijeme ružno, ali ljepše je kad je lijepo. Iz ovog mojeg jučerašnjeg iskustva želio bih poručiti svima da se šetaju. Kad bi se svi ljudi šetali ne bi bilo toliko ratova i bijede. Na licima djece blistao bi prekrasan osjećaj sreće. Svi bi bili zadovoljni. S vremenom bi ljudi poput Sv.Franje naučili govor ptica i mogli čuti njihovu poruku. A kad malo bolje razmislim možda bi šetnjom mogli iskorijeniti sve opake bolesti koje danas muče čovječanstvo. Možda bi šetnjom mogli i nahraniti gladne u Africi. Doduše ne znam u ovom trenutku kako bi se to moglo napraviti šetnjom, ali budući da je ona zdrava, zašto ne? Šetnja je najviše što možemo napraviti za sebe i svoje bližnje. I zato ću uvijek šetati, pozdravljati razdraganu mladež koja mi dolazi u susret, slušati ta divna mala stvorenja ptičice kako mi pjevaju i mirisati opojni miris stabala.


Opet sam jutros šetao dočim je dozorilo i u mojoj šetnji bijah nagrađen nadahnućem. O čemu se mili moji radi? Odlučio sam osnovati Udrugu šetača i ovim bih putem pozvao sve potencijalne šetače da mi se priključe. Samo vam je šetati. Nema razloga da štedite cipele jer ću se osobno pobrinuti za izravno sponzorstvo od Ministarstva zdravstva i nadam se našoj Udruzi pribaviti za šetnju prikladnu obuću. A sada ću vam ispripovijedati kako je protekla moja jutrošnja šetnja. Šetao sam uz rijeku. Mirisao divne mirise proljetnog cvijeća i razdragano pozdravljao rijetke prolaznike. Neke sam i priupitao: "Šetate li i vi zbog same šetnje ili pak žurite na posao?" Bilo je i ohrabrujućih odgovora. Neke su djevojke, pretpostavljam studenice budući su bile mlade kao kaplje jutarnje rose a opet s jedva primjetnom boricom na čelu od napornog učenja, potiho komentirale moj široki osmijeh: "Koji simpatični čičica..." Približio sam se samoj obali rijeke i poigrao kao u doba svojega dječaštva čarobnim oblucima. Kako je čudesan vajar Majka priroda? Koji bi umjetnik na cijelom svijetu znao izraditi tako pravilne oblike? Uzeo sam jedan plosnat oblutak i onako okrijepljen šetnjom po jutarnjoj svježini punom snagom zamahnuo iz boka. Nećete povjerovati da je sa srebrnasto ljeskave riječne površine odskočio čak osam puta. To nisam postizavao ni u mladenačkim danima. No onda još nisam bio otkrio blagodati šetnje...

Ljubezni, kako se s Iskrice može trajno ugasiti profil?

Osnivam klub Lozaca Koste jr.-a i kokodakavaca. Pozivam sve zaljubljenike u Silvester Stalonea,narocito iz filma "Specijalist" kad je na kaucu trosio Sharon Stone, one koji bi spolno opcili s divom iz Zminja i dugo raspredali o sexu, boxu i faxu da mi se pridruze.

Pitanje je kako podnosite i što činiti kad ste luđački napaljeni a doživite uskratu od strane partnera. Malo tko se neće složiti da toliko puta spasonosna masturbacija tada djeluje tako jeftino i nedostatno.. Jer vidite, kažem ja mojoj maci koja se sinoć pred televizorom lijeno nalegla u moje krilo, a prethodno smo duvali Domaćicu: „Maco, bi li da ti malo ližem šupak?“ A ona će: „Jok, ubi me trava.“ A meni kit samo što ne podere gaće. Kad se napušim, a i inače, ludim za dupetom. Čitam jutros na netu 5 točaka zbog kojih frajeri luduju za guzicom. I sa svih pet se slažem uz opasku da bih osobno imao nadodati još barem sto i pet točaka. Najvećma me pali kad zastanem u pola radnje pa okrenem macu natraške, zgrabim joj i raširim guzove a ono mi se pred licem ukaže oivičena nježnim stidnim paperjem njezina škulja rozica. Nije da bih podcijenio žudni mladi muški guz, ali nema izazovnijeg od ženskinje stražnje kapije među oblim bijelim guzovima. I nije mi dala. A sad mi u jajima vrije ko' u kotlu. Jutros joj kažem: „Ne znaš maco šta propusti sinoć!“ A ona će: „Bijaše skočijo.“ Eh, izem je kilavu! „Što ne bijaše skočijo“, veli!? I što sad, da ga propustim kroz šake? Mala vajda. A sinoć sve ugrijao, duvo, atmosfera, nije čega nije bilo..

a

Kao dobronamjerni građanin ne razlikujem se od velikog broja svojih sugrađana i zemljaka. To jest i ja sam jedan od tih brojnih kojima su počesto oči veće od apetita. Događa mi se, premda sam već od nekog vremena ustvrdio kako mi je dva manja đointa sasvim dovoljno da se uredno sastavim, da redovito namatam jedan dugi i debeli koji mi na kraju čak i naškodi. Nadam se da večeras neću napraviti istu grešku i da ću ovoga puta sretno pljugati na tenane u dva dijela.
Ali nešto sam drugo imao da kažem, a ovo gore tek progovara iz mene nestrpljenje pred obožavanu inhalaciju. Naime kao što se vidi, dažd ne prestaje lijevati od najranijeg jutra pa sam tako i ja zaglavio prijepodne u jednom buffetu debela dva sata. Sve što se je moglo raditi jest iščitavati stare brojeve Storya i Glorije. Ej, to je pušioničarskija radnja od bilo kakve trave, a svakako opasnija za duh i tijelo čak i od domaćeg brandija. Tako sam saznao da je Blanka Vlašić operirala nos, tobože zbog devijacije septuma pa joj je Glumičić tek onako usput predložio da bi ga mogli kad su već tamo i malo modulirati. Ona više nije u vezi s nekim Ergotićem i najljepša tijela joj imaju bacači koplja i desetobojci, namjerava kupiti stan jer je onaj u kojem živi sa svojih 38 kvadrata premali za svu sportsku opremu, nedavno je isprobala ekstenzije i baš joj je cool kad kosa pada po leđima. Veliki interview s Christopherom Cicconijem, bratom "najpopularnije žene na svijetu" Madonne; ona je prava pravcata gadura koja ni najmanje nije zahvalna za sve što je jadni Christopher za nju učinio, uvjerena je da je Božica i sklona je ljude sažvakati i ispljunuti, rastaje se s redateljem Guyem koji je po Christopherovom mišljenju u usporedbi s njezinim prvim, premda divljim suprugom Seanom Pennom, najobičnija karakterna ljiga,kad je poželila postati majkom procijenila je da bi košarkaš Dennis Rodman bio izvrstan kandidat za oca njezina djeteta te mu je uletjela u svlačionicu da bi ni pola sata nakon toga s njime spolno općila...Slatkasto otkrivanje tople vode ishlapjele starice Magde Weltruski nije se dalo probavljati pa smo krenuli dalje.
Pas mi majku ako neću napisati prosvjedno pismo trogloditima Svaguši i Kerumu; neki Bobisovi upakirani suhi kolači od nasušne su mi važnosti nakon pušenja trave, a njihovi zaposlenici redovito ubiru namet iz loše ambalaže. Neki su toliko drski da isprazne kutiju za čitavu trećinu.
Djed Gepetto nije imao djece, a jako ju je volio. Budući je bio spretan drvodjelac izradio je lutka toliko vjerno da je ovaj oživio. Zatim mu je kupio knjige i poslao ga u školu kako bi Pinocchio, tako je starac naime nazvao lutka, naučio sve ono što uče i druga djeca. Ali je Pinocchiu bilo zanimljivije lutati, igrati se i posjećivati sajmove nego učiti pa je namjesto u školu otišao na lutkarsku predstavu. Ondje ga je opazio vlasnik kazališta lutaka, strašni Gutač Vatre i prisilio da im se pridruži. Pinocchio, naviknut na slobodu, bio je jako nesretan i molio je strašnog Gutača Vatre da mu se smiluje te ga je ovaj naposlijetku pustio darovavši mu dvije velike zlatne kunice. No lisica i maca su se polakomile za zlatnim kunicama pa su prema jadnom Pinocchiu hinile prijateljstvo da bi ga na kraju vezale u šumi za stablo i opljačkale. No dobre šumske životinje oslobodile su Pinocchia koji je nakon svega shvatio kako bi mu bilo najbolje vratiti se djedu Gepettu i više ništa ne pokušavati na svoju ruku. S čvrstom odlukom tako se je zaputio u brodici preko mora starom dobrom drvodjelcu, ali pojavio se iz dubine veliki kit i progutao čitavu brodicu i Pinocchia. Kao srećom u nesreći u utrobi kita Pinocchio je sreo svoga tvorca Gepetta koji se ondje našao otprije i zajedno s njime odlučio pobjeći na slobodu. Kako je proždrljivi kit gutao sve što mu se našlo na putu u njegovoj utrobi su starac i lutak pronašli staru bačvu koju su prepolovili kako bi im poslužila kao brodica, a od dviju dasaka su načinili vesla. Još je samo trebalo dobro poškakljati kitov želudac da bi ovaj stao kihati i tako ih izbacio u more. U tu su svrhu pronašli veliko pero i ostvarili lukavu zamisao. Nakon duge plovidbe u polovici bačve Gepetto i Pinocchio dočepali su se obale i našli konačni spas. Pinocchio je ondje starcu dao čvrsto obećanje da će ga odsada slušati i redovito odlaziti u školu, a za to ga je Dobra Vila nagradila učinivši ga čarobnim štapićem pravim dječakom od krvi i mesa.
Eto priče koju sam ispričao dječačiću kako bi uspio zaspati sat-dva poslijepodne. Vama ću nakon seanse uz indijsku konopljičicu prepričati priču o tri praščića. Iz glave. Držite me za riječ.

Bliži si odlazak na počinak i premda je ovaj dan baš po svemu običan i ničim ne zaslužuje biti izdvojen valja ga rezimirati. Mi nismo Amerikanci pa tako i ono što nije show i spektakl nalazi mjesta u opisu svakodnevice. Kada bi kojim slučajem rezime ovoga dana bio ufilmljen i zavrijedio neke značajne nagrade kinematografske struke doista bi se bilo teško odlučiti komu bi između mene i Melkiora morala biti dodijeljena ona za glavnu ulogu. Jer dan u kojemu o Melkioru doznajem više dan je kojega ja osobno grbačim od rana jutra probudivši se na zvonjavu budilice već u šest, a ustavši na jedvite jade kao da sam prethodne večeri pušio travu i pio mirogojček do tri ujutro. A nisam ništa od toga već sam još i rano legao prethodne večeri. No kako bilo da bilo jaka me Turkinja donekle vraća u život.
Tko je Melkior? To nije onaj fiktivni Marinkovićev neurotičar već naš mjesni, stvarni lik kojega tište drugačije brige.
On je noćni portir jednog skromnog hotela. Nema dugo da su mu u istoj godini umrli otac i majka, a braće nema. Melkior ima povišen kolesterol i njegov znanac vjeruje da je to prvenstveno zbog nedovoljnog kretanja. Kaže da taj ništa ne sprema za jelo, pa tako masna hrana ne može biti uzrok. Po njegovim riječima Melkior jede samo prekuhanu tjesteninu na koju „nešto baci“. Kad se vrati s posla zavalja se na kauč i može tako spavati i ležati do kraja svijeta. Zadnje vrijeme odlazi često na preglede jer otkada se je onesvijestio u marketu njegov liječnik sumnja na padavicu. Pitam njegovog znanca, jer znam da mu je stalo do toga da svi s kojima se druži kao i on sam s vremena na vrijeme odu na rekreaciju kod prostitutki, je li odveo kada Melkiora. Kaže mi da jest, ali da on „ne može ništa“. Kaže mi to ovako:
-„ Gurnuo sam joj ga kroz vrata pa sam je kasnije nazvao kako bih doznao je li bilo što od njega. Rekla mi je da ima usahlo spolovilo veliko jedva četiri prsta i da doslovno ne može ništa napraviti.“-
Melkiora znam još od djetinjstva. Volio je hidroglisere i o njima znao više nego je uobičajeno. Sa strašću ih je pratio kako su uplovljavali i isplovljavali iz luke. Znao je koliku razvijaju brzinu, koja im je jačina motora i kakve valove stvaraju. Dva puta sam ga vidio ljutita. Jednom kad je stao u obranu svojega daljeg rođaka, također debila, kojega je nemilosrdno devetao mjesni huligan. To je bio zanimljiv prizor: mali je drznik bio Melkiorovom rođaku jedva do ramena i zabavljalo ga je prijetiti i udarati nekoga tko mu je tjelesnom snagom toliko nadmoćan. Udarao ga je silovito stisnutim šakama u lice, a ovaj ne samo da se nije branio nego se nije sjetio ni pokriti lice kako bi se donekle zaštitio. Kada je krv počela šikljati uskočio je Melkior i nekako uspio potjerati malog nasrtljivca. Sav se je tresao od ljutnje. Drugi put je pobjesnio kada je morao nositi velike kofere dvjema talijanskim turistkinjama visoko uz stepenice, a one su mu na kraju samo zahvalile i uskratile uobičajenu napojnicu. Psovao ih je sve u šesnaest kada se od njih okrenuo, a vrlo su ga vjerojatno i one mogle čuti i shvatiti što ga je razbjesnilo.
Eto to bi o Melkioru bilo to, a sada o onomu koji bi mu mogao preuzeti nagradu za glavnu mušku ulogu – meni. Danas sam morao kuhati ručak i sasvim mi je dobro uspjelo. Pripremio sam pirjanu junetinu s graškom. U jednom trenutku mi je uletjela Danka s malim, baš kad sam morao ubaciti kockice krompira, i požalila mi se da je posran a ne da si mijenjati pelenu. Brzo sam ga zgrabio, nekoliko puta tresnuo po bedrima otvorenim dlanom kako bi shvatio da je dosta zajebancije, skinuo ga, obrisao mu dupe, namazao ga kremom po šupku i oko muda, stavio čistu pelenu i zaključio: „Pravo čovječje mladunče! Kako li se samo drži svojih govana, mamu mu jebem...“

Bilo je situacija da poneka treba poželi pročavrljati samnom. Ne umišljam si previše, bio bih on line, nemam neki vulgaran nick itd. Na to bih obvezno priupitao damu:“ Je li te privukao moj profil(nevjerojatno je da sam pred dvije godine ispunjavajući tu bedastoću bio u nekom polusladunjavom raspoloženju) ili si čitala moj blog?“ Nakon izvjesnog vremena dobio bih otprilike ovakav odgovor: „Nisam ni situacija opazila da imaš blog, ali sada kad si mi skrenuo pažnju i kad sam ga malo pregledala vidim da uopće nema smisla upuštati se s tobom u bilo što?“
Kako bilo da bilo takvi slučajevi me ni najmanje ne obeshrabruju da vas i nadalje upućujem u moja kako nježna tako i ona manje nježna čuvstva, u recentna događanja, općenite aktualnosti, kao i moju malu ulogu u svemu.
Kao što vidite danas je kišoviti dan, nakon dugog razdoblja sušnog vremena, barem na području srednje Dalmacije, to u mnogih izaziva osjećaj zadovoljstva što će se konačno natopiti žedna zemlja, oni kojima je bilo vruće možda će ponešto odahnuti i slaviti zahlađenje, a moj frend Sloba iskoristiti će priliku da nam na svojemu blogu malo konteplira i pjesnikuje o ljepoti „Božjeg dara“ kiše sa visina, ako to već nije učinio, itd., itd... Ja osobno nisam ni za ni protiv, samo već vidim, budući mi je dosadno pod krovom, da ću se ponovno masno nažderati svega što mi je pri ruci, dugi i debeli joint sam već smotao i jedino mi je žao što je obližnji market zatvoren još od podne pa ne mogu skoknuti po večernju zalihu Karlovačkog, a nemam pri ruci kojega balavandera poslati u grad.
Inače dočim zahladi apetit(ne samo prema hrani) mi rapidno naraste. Prije nego se zagnjurim u hladnjak rado se prisjećam onih nekoliko mjeseci koje sam proveo radeći u kuhinji jednog lošeg hotela. Gosti su, naravno, dobivali gotovo pa splačine, ali mi sasvim blizu oltara znali smo sebi fino ugoditi. Najviše sam se radovao pečenoj ili u umaku pirjanoj janjetini(kažu da je to bio klokan, kako su tad posprdno nazivali janjetinu uvezenu iz Novog Zelanda, no uopće nije bio loš.Dapače.), mućkalici, pašticadi, a čak me je radovala i pečena piletina premda perad nikad nisam naročito cijenio. Obično bih piletinu prije stavljanja u pećnicu obilato začinio i ne bih štedio niti na Vegeti jer mi je bilo ugodno dobrano prižedniti pa na liniji dok sam za goste dijelio konobarima ono što bi za njih ostalo nalijevati u sebe potoke hladnog špricera. Šefica smjene me je znala kuditi: „Ova ti je piletina slana kao prokleto more!“ No ja sam znao što činim. Uviđam da ovim prisjećanjima baš mučim samoga sebe; nije mi u hladnjaku bogznašto izuzev nešto kulena i zimske Gavrilovićeve, pola teglice kiselih krastavaca i sličnih suhih radosti. Ali ima paket jaja i možda bih mogao s njima donekle kompenzirati oskudicu. Sjećam se jedne epizode kada su moj omiljeni junak Mister No i njegov pratilac nakon duge i naporne vožnje Mister Noovim Piperom posjeli u lokalnu birtiju i od „kelnerice“ naručili dvije kajgane od po 12 jaja. Nije loše, zar ne? Jedino me zbunjuje, što mi još nikada nije pošlo za grlom, to što je Mister No gasio žeđ u svakoj prilici Whiskeyem. Ne mogu zamisliti večeras nakon kajgane od paketa jaja iskapiti tri do četiri decilitra Scotcha. Mislim, nije to općenito govoreći neka silna količina alkohola, ali meni žeđ ne može gasiti žest.
Ubrzo ću vas napustiti jer je zov kuhinje postao prejak. Ne bih se htio zbog toga što mi se „život već trese“ ovdje zapetljati pa u malaksalosti napraviti neki nesmotreni gaf kao maloprije pod tušem kad sam sapunajući se uspio tako nezgodno stisnuti jedno o drugo jaje da sam kriknuo od bola.