pisati pisma, pričati priče

Bill Wilson je čovjek koji je prije sedamdesetak godina utemeljio najpoznatiji svjetski pokret za samopomoć - Anonimne Alkoholičare, poznatije pod kraticom AA. Nedavno je objavljena knjiga o njegovom životu i radu iz koje je moguće doznati kako je, unatoč tome što nije okusio alkohol punih trideset sedam godina, umirući od posljedica druge ovisnosti - nikotinske (emfizem pluća), na samrtnoj postelji samo ponavljao: - Dajte mi whisky, dajte mi whisky! Njegovi odani učenici i sljedbenici, odlučno su mu odbili ispuniti posljednju želju. Ne znam što je tužnije: posljednja želja ili - odbijanje.
O Wilsonu se zna kako je bio ovisan o sexu, prije nego što se uopće priznavao takav oblik ovisnosti. I o pušenju. I o mistici. Kažu da je pola života hodao svijetom noseći u jednoj ruci Veliku knjigu AA (tako je zovu), a u drugoj ouija ploču (za razgovor s duhovima).
Postoje različite vrste ovisnosti, ali sve mi se više čini kako su ovisnici tek jedna te ista vrsta ljudi. Ovisnički tip, nesposoban stajati na vlastitim nogama. Štap o kojeg se oslanja može biti druga osoba, alkohol, religija, sex, cigareta, avantura, uzmak i tko zna što još.
Danas sam tužna. U homeopatskoj ordinaciji rano jutros promatrala sam stariju ženu koja je sve gorčine proteklog života zaustavila u prstima. I sad joj se tresu i tjeraju je trljati ih, bole je i danju i noću, ne spava, a treba još raditi, ne samo u kući nego i u polju. Pričala je to drugoj ženi, još starijoj od nje, nekako ravnodušno, kao da se ne radi o njezinim bolesnim rukama. Otišla sam prije nje, posramljena vlastitim strahovima, ne pomogavši joj nimalo. A tako sam to željela. Dok je pričala jednoj, nekoliko nas u čekaonici je slušalo. Zatvorila sam oči i zamolila Onog Gore da joj iscijeli ruke. Odjednom mi je to bilo tako važno, tako strašno važno, ženi od sedamdesetak godina iscijeliti ruke.
Žureći k svojoj svakodnevici pitala sam je li to moja ovisnost, to panično bježanje od svih vrsta ovisnosti, nepristajanje na štapove oslonca? Je li to što tako često poželim biti štap - moja vrsta ovisnosti? Znači li to ipak da sam - ovisnički tip?
Tužna sam danas. Čovjek kojeg volim nije blizu. Ali ja mogu bez njega. I mogu bez znanja može li on bez mene. Nema posjedovanja na svijetu s kojeg odlazimo otvorenih dlanova. Pogledajte umiruće - ruke su im uvijek otvorene. Čak i kad su pune gorčine i bolesti, poput ruku jutrošnje starice.
A bebe? Bebe se uvijek rađaju stisnutih šaka. Jer znaju da sobom donose neprocjenjivo blago: spuštaju djelić Neba na Zemlju. Taj djelić Neba - to je život. Jedino o čemu smijemo ovisiti.
Dvije zgrade dalje od ove u kojoj stanujem prošlog se tjedna 15-godišnji dječak bacio s 4. kata. Odustao od života. Nema ga više. Ostale su dvije jedinice i oni koji su doznali da ništa nije važnije od disanja. I on to sada zna, tamo kuda je otišao. I zato sam tužna.
A onda se sjetim nekog koga dugo nema, a tko mi je davno, voleći me jedinim načinom kojim smijemo voljeti - luđački - napisao: "Uvijek će negdje postojati neki izgubljeni pas zbog kojeg nećeš biti sretna".
Kako si me poznavao već tada. Možda si me zato uspijevao tako učiniti sretnom. Ovo je blog za tebe, ovisnika o dubinama. U njima si, na kraju, i ostao. Još uvijek čuvam bijeli papirić na kojem piše:
"Kako pomiriti tvoj svijet pakla i moj modre tišine?" Nikako. Jer to nije bila tvoja zadaća. Tvoje je bilo - posvađati me sa svijetom. I to si tako dobro radio, dok si radio, dragi.

Točno je, aurora, nisam vidjela to što si, pretpostavljam po ljutnji i jadu, ti vidjela:( Ali to mi ne brani pisati o ovisnosti. Kao što mi majka, ovisna o tabletama i otac alkoholičar (oboje danas mrtvi) nisu dali autorsko pravo pisati o užasima njihove ovisnosti. Što ti znaš s kojih dubina ili pličina ja pišem? Čini ti se s lakoćom, to je znak da sam uspjela stresti svoje terete s leđa - na papir. Ili ekran, kako hoćeš.
Zašto želiš znati broj umrlih koje sam vidjela? Zar je to mjerilo očaja kojeg sam srela u životu? Mrtvi su mjera smrti, a živi - života. Piši što hoćeš, pisat ću što hoću. Budimo sretne što to obje još možemo.

""Komentari: gigi7: E, Bartolomeuse moj, teška ova tvoja kazna, nema šta:))) A tek što mi ova rose radi: priznala je bolest i sad nemam kud nego - sažaliti se i odustati od daljnjeg nadovezivanja i nadovezivanja i nadovezivanja (tako ona zove svoje komentiranje vlastitih komentara na (ne)vlastitim blogovima)! Eto, draga, široko ti polje!
18.06.2004. 22:45:48 """ ....... sound familier? :) """"Otišla sam prije nje, posramljena vlastitim strahovima, ne pomogavši joj nimalo. A tako sam to željela. Dok je pričala jednoj, nekoliko nas u čekaonici je slušalo. Zatvorila sam oči i zamolila Onog Gore da joj iscijeli ruke. Odjednom mi je to bilo tako važno, tako strašno važno, ženi od sedamdesetak godina iscijeliti ruke."""......... Molim? Što ja to tu čitam??????? gigi7??? pa to nisi ti!!!! pa tko ti je provalio password i piše "ovako" ??????? Ne vjerujem u ovaj tekst!!! :)))

je, volim se svaditi :))))) imaš kaj protiv? :))))

Da. i?

mir među ljudima :)

Pizda vam materina blesava otkad je molekula dezoksi ribonukleinske kiseline -DNK duša??? Vi pojma nemate šta je duša ako DNK uspoređujete s dušom,to je isto ko da mehaničar kaže da je getriba ili radilica duša ha ha ha

da se mene pita ja bi metkom u čelo riješio svakog ovisnika njegove ovisnosti ha ha ha,Pizda vam materina još ćete i drogaše prikazat herojima jer pate iz pizdarije ,triba im dati nobelovu nagradu za patnju,pa to je aposurd,pa ti drogaši ,i alkoholičari bolje žive od mene,pizde,ništa nerade i dobivaju socijalnu pomoć ,da bi se drogirali i pili.Bolje bi bilo pzda vam materina da na cesti isprepičkate kojeg drogaša ili alkosa nego bidne pedere. Jebali vas ovisnici dabili ovisnici,da nebi izazvali kojim slučajem sažaljenje kod mene za ovisnike.Metak u čelo kažem vam pravi je ljek za ovisnost.A i taj šta se bacio sa zgrade ko ga jebe,kad nije bio za živit bolje da se bacio nego da ja radim za njega pizda mu materina neradničko gotovanska

ja sam da gigi obrise tog gonzu. Tko je za?

ja i sada spavam stisnutih saka...sretna sam da nisam izgubila bebu u sebi...i da komadic neba uvijek imam sa sobom...