pisati pisma, pričati priče

Neki ljudi imaju pravo na istinu, drugi na - Istinu. Oni prvi usisaju bol s majčinim mlijekom, bol raste u njima do veličine smrti. Onda je zaustave, jer nema druge: ili bol ili oni. Tijelo je prostor života. Drugi sišu bol iz tijela ljubavnika. Ljubavnici su oni kojima je bol prirodno stanje. Oni iz prve vrste. Oni koji ne znaju što su usisali, bili su tako mali, ljudska je vrsta najbespomoćnija u onu prvu godinu poslije rođenja. Drugi se ponose svojim ranama, naplaćuju ih u naturi tuđih života.
I prvi i drugi imaju svoje male svemire u ovom velikom. Prvi žude spajanje Sunca i Mjeseca. Drugi kažu da oni prvi prljaju njihov svemir. Ne shvaćaju da su od svog svemira sami napravili odlagalište. Smeća. Sve tuđe rane zamotali u celofane svojih praznina, zagadili ih.
Ovo je blog koji pita: zašto me čitaš? Zašto me čitaš ti koja prljaš moje blogove, zar zato što ti prljanje uspijeva bolje od pisanja?
Ne očekujem odgovor. Očekujem ono što jedino možeš dati, a možeš dati samo to što imaš: bijes, mržnju, ljubomoru, prazninu.
I - ne trebam te imenovati. Sama ćeš se, kao i obično, potpisati pod ovaj blog:))) Može. Evo, poklanjam ti ga.

Hm,hmm, čemu pisati komentar ako ih uvijek obrišeš no dobro,blog je tvoj pa radi što i kako želiš.

Bol nikad nije prirodno stanje, ona se samo izmjenjuje sa stanjem kad je organizam-duša zdrava. Međutim, kroz bol-patnju se ipak dolazi do nekog smisla. Bol je signal tijela da nešto ne "štima" i kao semafor pokazuje svoje boje, ovisno o stupnju raštimanosti. Svatko nosi svoj dio smeća na neko od odlagališta. Netko ima više, netko manje. Čovjek je mali svemir u kojem su sazdani svi njegovi strahovi, bol, patnja, sreća, uzvišenje i padanje, dakle cijeli život se vrti u tom krugu tog malog čovjeka na ovoj planeti koja se opet i dalje neumorno vrti oko sebe. I ljudi nikad nisu crno-bijeli. U tom svijetu postoje i druge boje spektra tako da nema ni zlih ni dobrih. Svi smo mi sazdani od jednog i drugog, samo o nama ovisi koliko ćemo čega pustiti u orbitu oko nas da nas obavija kao aura što obavija tijelo. Izbor je u nama, a on nas na kraju uvijek određuje. Tko smo, što smo i kakvi smo.

E, aurora, baš si se potpisala velikim slovima! O ovoj drugoj (ili prvoj?) ne bih - sama sebe najbolje ispisuje:((( A ti, Andersene, pod kojim si to nickom komentirao moje blogove, pa sam te izbrisala? U ovo malo vremena što si tu nisam pronašla nijedan komentar!

Obožavam duhovitost, naročito neočekivanu :-)).

Vatrena vodo, nikad nije previše pitati. A odgovor ti je u komentarima na moje prethodne blogove. I točno: dobijemo što očekujemo. Ali treba vidjeti odakle su ta očekivanja proizašla!

Hej, Panonac, jesi li ti i - Andersen?