Dati dio sebe...

     Uz koljevku sam stajala sama.Sretna, no istovremeno i tužna.Čini mi se da je konačno došlo vrijeme kada su očevi prihvatili radost roditeljstva i s ponosom guraju kolica sa svojom djecom.Lijepo je to.
     Radosno gledam mlade bračne parove kao s osmjehom šetaju ulicama ili parkom i nježnim pogledom prate svoje mališane.Ja nisam imala tu sreću.No eto, doživjeli smo i pubertet.Moj vrli sin i ja.Sami se hrvamo sa neću, ne mogu, s povišenim tonovima i mrgođenjem.Ušli smo u fazu vrlo glasnih razgovora, beskrajno dugačkih "važnih" priča koje pozorno moram saslušati.
     Možda u nekom novom stojeću i ja doživim radost roditeljstva onako kao treba, u dvoje.Treba se nadati :)

niš ne fali ni u 1.. bolje tak neg.. znaš kak već :-))) tak i samoj .-)))

da, treba se nadati :)

ma ajde, ovak bar znas kom i zasto idu poviseni tonovi... u dvoje, mozda bi ti ih bilo samo vise bezrazloznih.:)

Imaš pravo :)) Nema zabune :)

Da, takve priče viđam i ja svaki dan, jer radim baš na takvom mjestu.Ali raduju me ovi mladi, ipak se osjeti razlika :)

Srcheko, naići će prava, nemaš beda :)

Samo naprijed winky, bar neka korist od bloga ;)))

Ericca, tvoja priča je i moja priča i jako dobro mi je poznat taj osjećaj, kada sam odgajaš dijete, kada ga samog vodiš doktoru, zubaru, vrtić, poslije školu. Na informacije samo mama dolazi, na sve školske i vanškolske aktivnosti opet samo mama vodi djete, i tako od velikih stvari do najmanjih sitnica - samo mama. Ali ti mogu reći, sada kad mi kćer već ima skoro 17 godina, da je ponos veći, srce je puno sreće samo što ne pukne jer u njoj vidim isključivo svoj odgoj, isključivo svoju zaslugu za dobro dijete koje je postalo skoro žena.

Jedan dobar roditelj vrijedi više nego dva loša, većina roditelja 90% odgaja djecu autoritarno, tako da im ubija samopuzdanje i kreativnost, treba težiti odgoju za život, u slobodi, prema djetetovim afinitetima, nešto kao Waldorfska škola...ciao