One Memory

Dolazio sam cijelu večer ovdje, htio nešto napisati što mi se vrtilo mislima, ali nisam našao riječi kojima bih rekao ono što se na tren našlo u meni, ono što nikada više nije smjelo naći put do mene. Mjuza koja mi u pozadini svira, ah, sad jedna sretna, jedna tužna pa odustajah cijelu večer u pokušaju da iškrabam par nekakvih rečenica. Tuga je nestala davno iz mene, a oni koju su pratili moj blog zadnjih godina, znaju kako mi je bilo i da nije bilo lako. O da, nije nikako bilo lako. Potisnuo sam bol i ljubav iz sebe, zamjenio ih jednom dobrotom prema drugima, a srce punio ekipom, koncertima, zajebancijama i trenutcima za koje se živjelo punim plućima... koji su rastezali usne do punih osmjeha. I po prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se prihvaćeno i vrlo jako, osjetio da živim. Duga mračna noć koja je godinama ovijala svoje prste oko očiju i srca napokon je nestala u svitanju mojih, dugo čekanih jutara.
Toliko ih je bilo potrebno, da ostavim sve iza sebe i ne sjećam se ničega više. A onda, večeras, uz zvuke neke lagane pjesmice s radia, slučajno sam naletio na fotkicu, slikanu davne 2003 u Osijeku. Vidjeh dravu, vidjeh promenadu, vidjeh zalazak prepun boja s vrhovima zgrada u daljini... i vidjeh nju. Na tren, sjetio sam se... kako je bilo... osjećati sve to. Njenu ruku na mome obrazu, njenu ljubav i tugu koju je bila ostavila. Prošli su me trnci tako jaki da sam se ustao u najkraćem mogućem djeliću sekunde, upao burazu u sobu i pustio iced earth. Neželim to više nikada osjetiti. Koliko god bilo lijepo, što više vrijeme prolazi, sada to znam, sve je teže sjetiti se. A još su i heroji Vukovara bili na tv-u. Vukovar... moj najdraži vukovar... njega nikad neću preboljeti. Toliko mi nekada nedostaje... on i neko drugo vrijeme.
Zato bih vas zamolio, pročitajte moj blog umjesto mene, sjetite se vi kad već ja ne mogu. Ako ima nekoga iz Vukovara ovdje, ako me itko čuje... ako je ikome stalo... ostavite ružu... na šetalištu u Vukovaru... na jednoj od klupa... Tu je ostala moja mladost, provedena s njom, koje se više ne smijem sjetiti. Mračne godine obavijene suncem. Istinito, i vrlo bolno, ma kako god glupo zvučalo...

Bole ta sječanja.

Bole još više sada kad više nisu tako česta. A onda kad dođu, dolete na tren i užasno jako pa me nastoju priljepit opet za što veće dno. Al, nedam se

Kao flesh?Udare i probodu!