One Memory

Uvijek sam bio tu, među vama, šetao i živio pokraj vas, u sjeni krovova boje čokolade koje ona je voljela... neprimjetno, u tišini onog krajićka oka gdje me niste mogli vidjeti. Mnoge sam taknuo svojim riječima, ganuo nesresetnom prošlošću, mnoge od vas uhvatio kada su padali... a da to ni sami nisu primjetili. Ah... bitna mi je uvijek bila vaša sreća, vaši uspjesi i ljubavi na kojima sam grijao svoju prozeblu, izmučenu dušu dok sam setao u noći, ispod svjetala grada koja su svjetlila za nečije tuđe zaljubljne glavice... samo moju ne. I hvala vam, vaša sreća bila mi je sve, vaši vedri pogledi vraćali me u život dok su me njeni lupali o dno. Hvala vam, za malo topline koju ste mi pružali u toj mojoj hladnoj noći koja je bila iskupljenje za sve počinjene grijehe. Živi se život, onakav kakav je, prođe u čekanju za ono malo sretnih godina s nekim tko nas je oduvijek čekao, koji je vječito bio baš za nas, ono što smo trebali... a nikad, nikad to nismo naučili cijeniti...

jel ovo ima kakve veze s mojom čokoladom? muči me ta rečenica. tko si ti?

Ne vjerujem. Nije ona tu. I neće je bit još dugo dugo

prekrasno!
rastužio si me.... tko si ti?

Netko koga je uhvatila sjeta nakon puno vremena. Sad je cugica u ruci, pokušavam vratiti na mjesto ono što je davno potisnuto. Ma, da bar ima netko s kim bi mogao pičati... bezveze, neodređeno nešto