pisati pisma, pričati priče

Jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca razmijenimo pisma, Brazilac i ja. Ponekad i pokoju noviju fotografiju. On na godišnjem odmoru, nekoj zabavi. Ja za stolom, uz knjige. A vrijeme neviđanja mjere godine. Bio je tu kratko, tamnoput, krupan, mlad. I zbunjen.
- Što si mi ti? - upitao me je pri drugom susretu. Na onom prvom samo smo šutjeli, okruženi nekim dragim ljudima i - gledali se. - Zašto s tobom mogu tako razgovarati? - Zašto misliš da znam sve odgovore? - pitanjem sam odgovarala. Pa smo se smijali, smijali.
A onda mi je pričao o evropskoj domovini svojih predaka, o djevojkama, fakultetu kojeg je završio, pokazivao slike roditelja, prijatelja, otkrivao ambicije i planove. Bližio se tridesetoj, razlika u godinama štitila nas je od ludosti. Nekako smo znali: najvažnije je razgovarati.
U to sam vrijeme pisala priču o ljubavi priproste seljanke i rimskog vojnika. Ona je bila udata, starija od njega, imala je djecu. Mjesto radnje: Palestina. Vrijeme: nešto prije Krista. Kad se rimska vojska počela povlačiti, vojnik je došao po svoju dragu. - Ne mogu poći s tobom, rekla mu je. - Ne mogu ostaviti djecu, plakala je dok je on u grudi urezivao sliku posljednjeg susreta. Nikad se više nisu sreli, nikad više doznali ništa jedno o drugom. On se oženio, nije bio sretan. Ona je starila, nije bila sretna. Oboje su dočekali Kristovo rođenje koje je jedino bilo sretno. Ali - ne za Krista.
Brazilcu nisam ispričala priču koju sam pisala, već priču koju ću napisati kad on ode. On je meni otkrio naslov romana kojeg će on napisati jednog dana. Kad bude ponovno kod kuće. Kad se rastopi snijeg u Hrvatskoj.
Večer uoči odlaska ostavio mi je poruku na telefonskoj sekretarici: Idem najprije u Italiju, vlakom, sutra navečer. Možeš li doći na kolodvor da se pozdravimo? Došla sam. Zagrlili smo se, stari prijatelji, kao da su nas stoljeća spajala. Nisam bila tužna, bilo je tako prirodno da odlazi.
Italija je bila zemlja njegovih predaka. Nakon nje, povratak u Brazil? - Ne, rekao je. - Ne znam zašto, ali odlučio sam prije povratka kući posjetiti još jednu zemlju, strašno me privlači. - Koju? - zaustavila sam disanje znajući odgovor. - Palestinu.
Nikad ga nisam pitala kako mu je bilo u Palestini. Povremeno, jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca napiše mi dugačko pismo u kojem opiše sve što mu se događalo od posljednjeg pisma. Kad sam ga upitala: - Zašto misliš da me zanima tvoj život tako u detalje, samo je otpisao: - Ne znam. Još dok mi se nešto događa razmišljam kako ću ti to ispričati!
Prekjučer mi se ponovno javio. S puno različitih novosti. Uvjeren je kako je konačno našao smisao svog života. Radi nešto što ga ispunjava radošću. Ali posebno me je pogodio posljednjom rečenicom: - Hvala ti što ne odustaješ od mene!
Jer je istinita. Na neki neobičan način. Palestinski, možda, ne znam, nisam sigurna...

Ti znaš. :)

Volim te čitati jutro :-)).