One Memory

Bijah potišten, s trunkama samopoštovanja koračah kroz život. Sreća mi nikada nije bila previše naklonjena, uvijek dolazila na vrhovima prstiju i vrlo kratko trajala nečujno odlazeći kada sam bio najsretniji. Nosih tugu drugih na svojim leđima, slušah tuđe probleme, brsući tuđe suze, noseći njihov teret mjesto njih. Moj nitko nije ponio, nitko nije za nj previše ni mario. Naučio sam ga nositi sam, naučio... se dizati... postao jak... ponjeti i druge na sebi. Trenutke svoje sreće skrivah od njihovih pogleda jer nisam uživao da se netko kiselo smije mojoj sreći u sebi misleći, da sam bar na tvom mjestu. Presato sam ju tražiti, s vremenom... a počeo drugima donositi njihovu. Moji su se osmjesi rađali na tuđim osmjesima, moja toplina razvila se iz ljubavi drugih... naučio sam biti sretan ne zbog sebe, već zbog drugih koji nisu bili tu za mene kada sam ih trebao. I nije bitno, ako ne pomisle kako mi je... bitno je da su oni sretni... jer ja živim u njihovim očima, u blistavom sjaju, koračajući za njima u sjeni, noseći svu tugu ovog svijeta...