San ili java

U parku sam. Provodim svoje predivne trenutke u društvu peslatkog malog bića koje zapravo ni samo ne zna tko sam ja. Gleda me s povjerenjem i smješka mi se. Rukicama prima mi prste i pokušava na sve načine zapamtiti miris mog tijela te onoga što sam ja njemu.. Zapjevala sam i pokušala ga uspavati jer je od umora počeo trljati okice.. Otpjevala sam ih nekoliko u zamišljenom ritmu i njihala se s njim u naručju. Vrijeme je tako brzo prošlo, a ja sam se morala vratiti u dogovoreno doba natrag u stvarnost. Moj maleni anđeo zaspao mi je na ramenu. Stavila sam ga nježno u kolica i polako krenula prema doma. Pozvonila sam. Vrata mi je otvorio djetetov otac izmorena lica. Ušla sam u taj raskošno namješteni stan u kojem je falilo topline. Ni sama ne znam kako sam se našla u toj situaciji, ali besramno sam postavila pitanje koje me od samog početka izluđivalo. "A gdje je majka od ovog preslatkog anđela?"  -"Ne znam" rekao je. "Otišla je odmah nakon par dana od njegova rođenja. Potpuno sam sam. Nikada joj nisam ni zamjerio što ga nije htjela.." Kada sam došla doma, neprestano sam vrtila film i pokušala shvatiti, ali nisam uspjevala. Ne mogu vjerovati! Tako veselo djete koje zapravo traži uz očevu i majčinu toplinu, a u zamjenu ima mene na nekoliko sati. Otac izmoren od samačkog života, posla.. Pokušavao je nadomjestiti gubitak kakav nitko ne može ispuniti osim.. Zar postoji takvo što?   - Ovo je jedan predugačak san. Ne želim da ikada postane stvarnost. Bar ne u mojoj priči. Još uvijek mi se vrte predivne slike prekrasnog dana provedenog u društvu tog malenog anđela...