rezignacija

što ti je trebalo da otopiš led i pustiš ranjivu ženu...njene snove, iluzije i suze
i njeno žaljenje...zbog svega što se događa mimo njene volje...i zbog onog što je učinila, a nije htjela jer nije znala drugačije...i zbog toga što je danas sve podjeća da ima osjećaje koji ju bole...
i njenu želju da popravi, da pokuša ponovo, drugačije...
evo ti moje suze, one ništa ne popravljaju, ne želim ih...i ne želim tu crnu halju i neću čekić...ne još!!! rano je za to...

ne mogu reći da razumijem sve što si napisala, ali ono što razumijem jako je lijepo na standardan ljudski patetičan način... i kako Đ.B. kaže: "...sve to dođe na svoje..."