FIRSTTIME...

BILO JE PRIJE TRI GODINE ,A TRAJALO JE SEDAM...KOD RASTANAKA SU NAJGORI MIRISI...TRAJU NAJDUŽE...SLABE POLAGANO , A KAD NESTANU...SVE MIRIŠI DRUGAČIJE...ORMARI , POSTELJINA...ILI ZAPRAVO...NE MIRIŠI VIŠE NIŠTA...NITI JUTRA, ZA KOJA TI SE ČINI DA NE DONOSE VIŠE NIŠTA.
OSTAJU TI SJEĆANJA ,A ONDA POČINJU RAZMIŠLJANJA...       ŠTA AKO JE TO BILO TO... AKO JE TO BIO TVOJ VRHUNAC SREĆE, AKO SE NE PONOVI... ŠTA AKO JEDNOG DANA SHVATIŠ DA VOLIŠ I LIJEŽEŠ PORED ŽENE ,A SA SVAKIM SKLAPANJEM OČIJU VIDIŠ NJU... SVOG JEDINOG ANĐELA...KAKO ŽIVJETI U ZRELOSTI SA SAZNANJEM DA JE PROŠAO TVOJ VRHUNAC... A KAD PRESTANU PITANJA , OSTAJE STRAH... A ON VJEROVATNO OSTAJE DO KRAJA...
KAO KAD LANE SRNI SE NE BUDI...
KAO KAD DIJETE MAJCI NE DIŠE...
KAO KAD SMRT ŽIVOTU PRESUDI...
KAO KAD NOĆ SUNCE IZBRIŠE...
...TVOJ ODLAZAK MI TEŠKO PADNU...
 

eh sad si me bacio u "bedaru"....eto napisah blog kao odgovor na tvoja razmisljanja...vjeruj mi to je zapravo ljubavna pjesma....duboko ispod povrsine.

Iskreno ću ti priznati da te razumijem,u mom je životu još uvijek netko koga bih trebala prestati voljeti,netko na koga nemam pravo a on me ne želi pustiti iako sam ja već stotinu puta pokušavala..

..nice! Clap, clap:-)
Možda i nisam u pravu, ali čvrsto vjerujem da to nije bio vrhunac sve dok smogneš snage za dalje. Puno sam puta i sama to pomislila, ali i naišla na nešto što me jače taknulo. Zato više ne vjerujem u granice, one su kao crta na horizontu u kojoj se nebo i zemlja ljube, što joj se više približavaš, ona putuje dalje..