vjetar i visine

U biti ne znam kako bi nazvala taj osjećaj, nekako je najbliži izmaglici, jer nisi pokriven debelom maglom, izgubljen u sebi, niti si načisto sa jutarnjim suncem koje opominje da treba živjeti...
Što god uhvatila u ruke ne mogu složit, što god zapoćnem ostane ostavljeno posred stola jer padam pod utjecaj sjećanja ili dana koje bi htjela da se dese...
Snaga koju nosim u njedrima uvijek me lancima vračala na površinu gdje bi uz olakšanje kroz valove opet udahnula zrak. Hoće li i ovaj put biti ovako?
Zaklela sam se, dan nakon njegova odlaska, da ću do kraja života mrziti ljubav. Ali te dvije riječi same sebe pobijaju, pa sam opet u leru na ravnici. Auto bruji ali stoji, očima gledam kako jurcam,ali su sklopljene.
Znam što znači plakati zbog poljubca, ali ovo nije isto. Nije više ni strah od ponovnog gubitka, niti je umor od pokušaja. Sasvim drugačija sluz klizi kožom, sasvim drugi mirisi pod nosnicama.
Jednom su mi rekli da se pazim samoće jer se na nju lako naviknuti. Ona je u biti jedina koju istinski obožavam, s njom djelim ovaj život. Opet riječi koje iskljućuju jedna drugu.
Ali kako mi je poznato nitko nije živio izmaglicu, a ja je živim,  bez sukoba i bez mira, samo izmaglica...

rado ću spremit taj bravo u džep, ali kao potpuno nevažnu bilješku koje će tu i tamo kucnuti u drvo umjesto mene. hvala

Samoća je prijateljica koja te nikad neće iznevjeriti jer je uvijek spremna biti uz tebe.