...

 
         It only hurt when I breath...

Uredi zapis

23.02.2005. u 1:24   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

BILA SAM SEBIČNA, ALI NIJE MI ŽAO

Gledala sam u pukotinu u asfaltu, dok je bura šibala svoje. Carovao je muk. Riječi su zamrle u grlu. Zapele o jedini razumljivi zvuk molitve svečenika i svjetlost svijeća koje su umrle na buri. Umrle, baš kao i on.  Čovjek, star. Čovjek, meni nepoznat. Čovjek, otac mog mladog prijatelja.
Gledala sam po svojoj okolini. Tražila nešto drugačije po nebu i tlu. Ali nisam našla. Sve je baš kao i jučer. Dan sa malo sunca. Nebo sa nešto putujućih oblaka. I bura. Desno od gomile u kojoj sam se i sama nalazila stajao je red ljudi koji su pred sobom nosili vjence. Znak počasti za čovjeka kojeg nisam nikada vidjela. Fotografija u novinama pod naslovom "osmrtnice" se ne računa. Čulo se "amen". Pretih. Prebolan. Prestvaran. I baš kad sam pomislila, da ja mogu proći ovaj dan bez suza, eto ti izazova.  Gospođe su počele izlaziti. Tišinu je ubio zvuk trube... Počelo me sjeći, ali držala sam volan svojih emocija čvrsto u rukama. "Neću plakati!" -vrištilo je iz mene. Vrištilo je nečujno u tom zimskom popodnevu.
Šetala sam sporo, kao i svi. Pratila gomilu i svijeće, kao i svi. Pratili smo smrt. Tijelo. Bezdušje. Simbol jedne ljubavi, jednog života, jednog osmjeha. I stigli pred rupu u zemlji. Bura je dražila kožu dlanova i omela me u praćenju riječi svećenika. Nisam ih ni željela čuti. Nisam ni željela biti tamo. Žena pokojnika bila je toliko satrana, da sam htjela trčati daleko od tog mjesta da ta bol i tuga ne preleti na mene. Htjela sam, ali ostala sam. Stajala sam među grobovima sa grupom prijatelja, čekala da zapjevam pjesmu. Moj prijatelj, čijeg oca pokapaju, zamolio je da se otpjevamo... Otac, tata,...moj stari. Zabolilo me. Snažno. Pred par tjedana toliko sam mrzila svog oca! Nisam progovarala riječi s njim. A sada bih htjela da je tu. Da me čuva od ove neopisive tuge što se ugnjezila na licu udovice i ne odlazi. Ukamenila se i razbija sve konstruktivno i stabilno. O tata! Čuvaj me! O Bože, hvala ti što nisam na mjestu mog prijatelja. Bolje on nego ja... Bila sam sebična, koliko god to ljudsko biće može biti. Trebala bih žaliti zbog toga, ali samo osjećam lagodnost, što nisam ja ta koja mora biti jaka i nositi svoju majku da baca latice u rupu u zemlji.
Prošlo je. Sad je večer, noć. Sad idem na počinak. Cjeli dan osmjeh nije silazio s lica. Baš zato jer volim biti tu, i volim da su oni tu. I da se nikad to ne promjeni. Ali hoće... A ja još nisam spremna... Neću nikada ni biti....

Uredi zapis

18.02.2005. u 0:39   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Koliko neiskorištenih riječi...jednom ljubila sam ženu

Poznat mi je ovaj stadij... stadij euforije, kada gomila riječi traži put ka papiru i savršenom skladu sa konzumacijom inspiracije... Šetah prema kućnim vratima i razmišljam kako upotrijebiti tu bujicu, kako je skontrolirati u uzdama osjećaja, sadašnjih ili prošlih...svršenih i još gorećih... Sa rukama zabijenih u džepove i očima bačenim na tlo, uzdahnem i podignem glavu prema nebu. Mjesec su oteli oblaci. I onda se sjetim! Takva ista je bila noć kad ljubila sam...iskreno i požudno, pomalo sramno, al zamamno... jednom samo, kad ljubila sam ženu...
Bila je prekrasna... Pantera sklupčana na separeu. Osjećala sam se nadnaravno jer su pogledi njeni bili na mojem tjelu... Plesala sam baš kao i uvijek, sa dušom, bez oklijevanja, bez srama i bez namjere... bez svega što je upravo ona htjela. Bila je ona, ona je krivac potresu u mojoj jezgri, u onim esencijalnim gredama što drže cijelu konstrukciju. Lijepo sam zakačila o svoju 100% sigurnost... Zavela me kao i svakog drugog muškarca, samo što ja nisam muško... I baš zbog toga nisam išla do kraja...
Ali morala sam! Morala sam okusiti njenu kožu, i mekoću usana. Morala sam prijeći onu liniju, a ostati na moralnom... Pa samo volim ljepotu, a ona je prebožanska... Te noći kada je mjesec bio pod opsadom teških nimbusa proklela sam svoju ispravnost, kojoj toliko težim... Proklela sam sva moralna zdanja što su iznikla u meni, jer voljela bih je dugo...dugo u noć, i kroz svitanja. Voljela bih je slasno, bez traženja i pitanja, voljela bih je bezuvjetno, tiho i glasno, voljela bih je baš kao taj lik bez lica sa one strane ogledala, kao nepoznatog i savršenog muškarca mog života ...

Uredi zapis

16.02.2005. u 1:28   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Za sve nas prisutne!!!!!


HMMM…ZANIMLJIVA REKLAMA?!!!
“Sve je predamnom u ovoj bjelini stranica… “
Ja sam skup mana, vrlina, smjeha i čaša vode koje taže žeđ. Biće. Sa očima i rukama, mislima u bojama koje sežu u rasponu od svih nijansi sivih do krvavo crvene.
Sita obećanja, nezasitna bajki, većinom prazna želuca.
Ja sam div u kapi kiše, sumrak na jesenjim granama, čisto lice bez šminke koje protrči kraj tebe u žurbi jutarnjim zrakom.
Ja sam slovo na početku poglavlja, priča sa milion stranica, nezgoda na prvom danu posla, neobjašnjiva zla kob u tuđim očima. Sram na licu prvašića u trenu neznanja, sreča za vrijeme prvog poljubca, djevojka što dugo spava i redovito kasni na kofein trač.
Ja sam vjera u nebo, padajuća zvjezda, urok i slaba rima, riječ i apstraktna slika.
Ja sam točka na znaku jing-jang znaka.
Ja sam… Ja sam… Ja sam…

Reklamiranje svojih omota i sadržaja bočice, savršeni šampon koji će oprati tvoje srce od sumnje u ljubav. TV spot koji pokušava navesti gomilu da prigrle kvalitetu proizvoda što nudi…
Konzumacija?!
A što treba “potrošaću” ovog “proizvoda”?
Dubina… i plitkost- u traženim situacijama;
Tišina… i galama- u dokazivanju mišljenja;
Sjaj… i tama- za skrivanje krvavih ljubomora;
Osmjeh… i suze- za sve kategorije euforičnog postojanja;
Riječi…i naklapanja- za komunikaciju u krugu prostog puka;
Hrabrost… i kukavičluk- u nesmotrenom ratovanju za novac;
Vjera… i sumnja- u prozirne laži i neshvatljive istine;
Istina… i laž- u izmišljanju priče majci kako mu se rasparala košulja i dolasku ugriza na područje vrata;
Smirenost… i panika- kad ugleda suze i kofer kraj mojih koljena;
Moje viđenje Savršenosti i …
Njegova Nesavršenost
- u službi neodoljivog šarma…
i jedna fantastično oblikovana REKLAMA(!!) kojom će objaviti da sve što tržište traži, ima.
Samo postoji jedna kvaka!!!!
Ako ne zna koga on, odnosno Ti tražiš, reklama je neizrecivo skupa, a posve bezvrijedna…

Uredi zapis

15.02.2005. u 17:55   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

3,2,1

bacih pogled na sat...piše 3:21... odborjavanje počinje, ovdje pred hrpom stranaca na toliko načina sličnih meni. Da odbrojavanje koje tako vješto manevriram svakim pogledom u ogledalo. Kad kažem sama sebi da previše pričem, a pod haubom alkoholnih para vješam prljavi veš kao svjetla Las Vegasa. Da, istina je sama sam! Istina je da nisam niti jedno prokleto Valentinovo dobila poljubac... Kažu poklon je važan... Aha...neš ti originalnosti, uđeš platiš odeš... Razmišljala sam danas što bih kupila nekog da je blizu moje sjene... Veliko ništa, ali rastegla bi mu kožu na licu u osmjeh kao nikad do sad... donjela bih mu vrečicu šečera i prosula na dlan i rekla da je to moja srž koja čeka da je pospremi u sebe... Rekla bih ili napisala nešto što ne postoji u trgovinama donjeg veša što će istu večer krasiti parket pokraj kreveta... Svake godine ponavljam da mrzim Valentinovo, a i imam dobar razlog... Lutam po sebi,  umjesto da lutam po nečijoj koži. Prelijev info. Ne prate prsti tijek svijesti. Tako je i iznutra, sama sebe ne mogu uhvatiti u dosljednosti osjećaja a kako bi li me shvatio taj netko, zvani drugo ja...Počela sam sa 321... ali nisam skočila! Nisam izvila kralježnicu u šprint i ostavila oblak prašine...Kukavica sam da budem lovac...da napnem ove oči sivih oblaka i tanka struka i nekog bubnem po mozgu... Presnažana sam da budem lovina, iste oči tad stavim u funkciju i postaju oganj... I onda se mirim sa ostatkom ručak od prekjučer, pokušavam podgrijavati nešto što je odavno isparilo,...a pare i mirisi smjeha sada  djelim svaki put s isitm muškarcem bez lica, koji je zaljepljen na stražnjoj strani mojih kapaka. Koliko li moje misli mogu bacti na bolest kad ih ne straši smrt ili udarac šake o lice, a izjava "volim te " samo jednom se prošetala mojim licem... Oh kako se opirem, "don' wanna go there!" skvići ona djevočica rastganih udova duše...A žena u meni moli i prosi: kreni zaboga, kreni više!

Uredi zapis

15.02.2005. u 3:38   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

POKAŽI MI GDJE SAM

Oboje smo tamo, na pragu
jedan čeka drugog da padne prvi.
Da sa golim tjelom napusti ovaj svijet
i krene u san.
Još se suše kapi znoja
na celofanima duše,
a sve to prati vatra iz peći.
Toplo je. Tiho je. I Ti si...
Trepavice kapka postaju ljepljive
i vidim da ih teško dižeš,
ali svaki put gledaš ravno u mene,
u iste, pune, i sjajne oči...
Položiš mi dlan na rame,
u želji da se pokriješ mojim tjelom,
da istjeraš zrak između nas
upitam te šapatom:
- pokaži mi gdje sam...-
ti se smješiš i ne odgovaraš.
A čujem odgovor što kuca,
čujem teške uzdahe, i osjećam trzaj
u ritmu moga disanja...
Oboje smo u isti tren pomislili:
-zaboga, tko sam...
jeli ovo moja ili njegova koža?
jeli ovo moja ili njena koža?

Uredi zapis

15.02.2005. u 2:22   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

jedna zima

Bilo je to prokletstvo jednog mladog ljeta,
jednog proljetnog muškarca i ledene djevojčice...
Na jednom su stolu skupili snove
i trudili se razdjeliti čije je čije.
Jabuke su brzo promjenile boju,
a zima uzela pahulju svoju,
u oči joj stavila snažan znamen
a na mjesto srca težak kamen...
Djevojčica je preko noći stasala u ženu,
prekrasnu ljepotu zavijenu u sjenu.
Sa zvjezda je skinula sjaj suza
njegovim licem rasula niz dragulja...
I zima je trajala tisuću noći,
a on je vjerovao da ipak će doći,
leptir što toplo proljeće nosi
da njene usne nanovo orosi...
Ali zima još traje, led još živi
na njenoj koži oblaci sivi,
to lica su mnogih što ljubit su htjeli
al na bedrima njenim smrznuti sjeli...

Uredi zapis

15.02.2005. u 2:06   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Samo da ...

Stajala je na onom mjestu spokoja
iako je tu koprenu lomila kiša.
Postojala je. Mirna i kamena.
Mokra i potpuno prazna...
Samo drhtaj zjenice bio je znak
da se netko približava,
ali  njena sjena ostade dio mraka...
Gledala je kako izlazi iz auta,
sa rukom preko ženskog ramena...
Kako kiša ljepi prste o njihova lica,
kako se smiju pod zagrljajem oblaka.
Nije htjela ništa. Niti biti ta žena,
niti biti kraj njega...
Ona to nije znala,
davati sve za ništa.
Veseli dvojac ušao je u stan,
a ona ostala dio mraka.
Kroz zatvorene oči sama si je rekla:
"Dobro je...samo da udahnem zrak...."

Uredi zapis

15.02.2005. u 1:43   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Miran osmjeh

U tami dima tražio si pokret,
kojim ćeš prijeći prostranstva i samo pedalj do mene.
Galama i žamor mog smjeha,
pomalo je obeshrabrio tvoja krila...
A priča je trebala biti toliko laka,
kao magla... kao miris proljeća...
Ramenima si gurao naslonjač,
odgurivao svoj strah i prekrivao poraz...
Dok sam plesala u najljepšoj haljini pučine,
ti si tražio mirniji val...
Oprosti mi što su suze mokre i
što je glasan osmjeh, takvi su premeni moje kose.
Znam da mi je ponekad hladan dah,
nose još uvijek tapkaju bose...
Ravnala služim samo za snijeg,
za mjerenje džepa i poneki bjeg.
Oprosti mi što nisam hrid već vjetar
što ne govorim u mraku, već palim svjetla...
 

Uredi zapis

15.02.2005. u 1:19   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

......

 R U Ž A
Ti nikada nisi došla u moje ruke,
i trnjem svojim bocnula kožu...
Ti nikad nisi donjela rosu
na usne i oči, otjerala samoću.
Ti nikad nisi sanjala u tami,
prekrasne snove, na laticama slave.
Ti nikad nisi od nekog
nosila ime moje, kao nadu za dalje...
A ti si ljubav, mirisna i nježna,
Ti si ljubav, vlažna i snena
Ti si ljubav, prekrasna i oštra...
Ti si trag kojeg u meni nema,
A zovem se imenom divljih ruža...
 

Uredi zapis

15.02.2005. u 0:54   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Sinoć

...sam sanjala taaaako dobar san! Još mi osmjeh titra na licu! Ne sjećam se njegovog lica, znam samo da je bilo negdje ispred nekog kluba, diska... Ispred ulaza stajao je motor savršenih linija. Bez pitanja uzverala sam se da osjetim zvjer među bedrima... On se izdigao iz gomile i upitao: Hoćeš da te provozam? Imao je iste savršene linije kao i njegov motor. Naravno! Odgovorih. Sjeo je prvi, ja za njim. Imao je kožnu jaknu i miris koji osjetiš tek kad dođeš jako blizu kože. Disala sam mu uz vrat. Upalio je motor i krenuli smo. Nisam bila svjesna, ali rukama kojima sam se držala za njegovo tjelo, uz ritam brzine otkopavale su njegovu odjeću. Našla sam se u dodir sa njegovom kožom. On je stiskao gas. Išli smo brzo i brže, a ja sam rukama još brže stiskala njegovu kožu u predjelu trbuha. Dok brzina nije stigla i do bedara. Vratili smo se pred isti kafić, klub... Pogledala sam ga zahvalila na vožnji i otišla u šank raditi. Sve je bilo isto kao i svakog dana, osim što me pred zatvaranjem čekao... "Ja bih se opet vozio s tobom" Rekao je. Sjela sam na motor i ...

Uredi zapis

09.02.2005. u 14:46   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

kreče opet osjećam...

Oh, kako ga osjećam! Strašno, prestrašno! Migolji mi pod kožom, ribajuči kralježnicu uz žestoko kočenje straha i bijesa!  The Wind! The wild!  Jedan glas, jedna pjesma, vrača me u  blagoslav vatre i ognja! Ja sam divlja! Neukrotiva! Ne može me slomiti, ne mogu me držati, ne mogu me moliti! Opet vješam lance oko struka i lijane oko zglobova... Nikad ih više neću spremati! Ni kad se samo nebo ne bude zgražalo nad mojom okrutnošću i sirovinom! Going to the bottom driving in the devil's speed! Uzmi me dok padam na masu duša što gledaju moju snagu u obliku iskrivljene grimase! Ja VRIŠTIM!!!!!!! JA ŽIVIM!!!!!!!!!!!!!

Uredi zapis

31.01.2005. u 22:45   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

u sivilu i bespuću

sicirala sam si večeras mozak i u mljackavoj sivoj masi razaznala neki lik. Nikakav. Tih. Bezosjećajan. Odustala sam od pokusa i vratila mozak u razvaljenu lubanju. Obrisala sam ruke od krvi i sluzi i otišla u podrum. Pod masom paučine i mirisa vlage našla sam kramp. Zahrđali, ali snažan. Obukla sam jaknu i izašla van u buru. Snjeg i led. Udahnuh duboko hladan zrak koji je bacao inje po plučima. Okrenem se prema malom jezercu i cinično nasmješim. Prsti su se lomili na zimi, ali nije me bilo briga. Uhvatila sam dršku krampa i bez okljevenja... Uz urkil lomila led jezerca. Ono je skvičalo u boli. Lomila sam komade santi. Čupala ih krampom. U bijesu bacih kramp i padnem na koljena. Ruke utopim u nadnaravno hladnu vodu i bez pardona izvlačim komade polomljena leda. Voda je veselo žuborila. Ruke su postojale vrele. Moje lice bilo je statično. Vrele suze izašle su na lice. I zaledile se u statičnosti. Što su se one više ledile, ja sam više razbijala led. Ali samo led jezera...

Uredi zapis

30.01.2005. u 22:31   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Da li...?

Sluša li itko kišu večeras? Jesen na harfi... Zvuči tako veselo, svježe, kristalno i nije mi jasno zašto je uspoređuju sa suzama. Možda samo zato što je mokra, ali nije slana kao suze...
Slušaš li ti kišu večeras? Već spavaš. A žalosno je... što ovoj kiši uskračuješ... svoje oči boje zemlje...

Uredi zapis

10.11.2004. u 3:39   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

onako...prije spavanja

danas sam bila sama. I bilo je prekrasno. Ja, cigareta, kava, večer i komad papira. Bila sam van one iste gomile ljudi u koju ću se kao ljigava jesen opet sutra uvući. Nisam trebala držati misli na uzici, nego su vrludali u prostoru i vremenu, u djetinjstvu i dubokoj starosti... u par sati sve sam izokretala. Bilo je toliko dobro da sam i doma bila sama...uz društvo. Ovaj put sa komadom papira, kistom i cigaretom...

Uredi zapis

09.11.2004. u 2:16   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar