NJEŽNOST

*
Sati. Koji se vuku presporo. Koji iskušavaju koliko strpljenja imamo u sebi. Kada ćemo konačno kapitulirati i puni iznenadnog adrenalina ustati. Cerek noćnih spodoba. Bezobraznost smjehuljića raznih utvara. Noć koja to nije. Noć koja je postala dan još dok smo bili budni. I vrtili se po krevetu. Ustali navući zastore. I nije nas zanimalo koliko je dan lijep. Jer, nije nas zanimalo ništa. I bilo nas je puno. U krevetu samo jedno tijelo. A toliko ljudi, duša, koje mi nisu davale mira.

Tupost je preuzela ulogu negdje pred zoru. Kada više niti duša nije mogla napraviti pomak. Kada je dubina bila precrna. I činila se kao najdraže ruke majke koja ih širi za najtopliji zagrljaj. Kao bijeg od svega. Kao utapanje u vlastitoj crnoj vodi boli sa mazohističkom željom za još jednom dozom. Za još jednim ostajanjem bez daha. Jer, što te ne ubije, to te ojača, zar ne?! Tu je i ležala sama srž problema.

Nikada nisam previše razmišljala kako ću umrijeti. Prebizarno za zamisliti, a kamoli za predvidjeti. Nisam se niti trudila. K vragu, volim iznenađenja! Čemu znati sve u naprijed?! Nema sumnje da bi bilo plemenito umrijeti za biće koje volim. Moj život za njen/njegov. Moralo bi nešto značiti u spletu energija ovoga čudnog svijeta. I mislim da bih mogla, ne trepnuvši. Ako bi to drugo biće bilo spašeno. A, umrijeti bez posebnog razloga? Ima li smrti bez razloga? Mislim da nema. Da se sve odvija i događa sa određenim, nama puno puta neznanim, smjerom i ciljem.

I onda krivimo spodobu u crnom plaštu sa kukuljicom. I kosom u ruci. Pojavu, od čije prisutnosti nam se svaki put naježi tjeme. Prođu nam srsi niz hrbat. Kao da nas je dotakla svojim kandžama. A davno su rekli da ne ubijamo onoga tko donosi vijesti. Samo što tu crnu i strašnu pojavu nitko niti ne može ubiti. Ona je sama smrt. A opet. Tko zna što je iza toga?! Možda trenutak straha i agonije u zamjenu za olakšanje svega. Ono, potrpi pa ti slijedi nagrada. Voljela sam tako razmišljati.

A rekla mi je jednom davno da je tamo drugačije. Da vjetar miriše i miluje nježno. Da su boje intezivnije. Da je lakoća nepostojanja u svojoj postojanosti, neopisiva. Da su misli pokreti. A osjećaj topline obostran u svima. Nešto predivno. Nezemaljsko. I tako teško opisivo običnom smrtniku. I opet mi je došla jutros. Prekrila me ljubavlju koja zacijeljuje sve rane. Bila uz mene u mojoj prevelikoj patnji novog jutra. Ostala taman koliko je trebalo da usnem. I na odlasku rekla samo jedno.

Da mi još nije vrijeme.

Način na koji pišeš sa lakočom o teškom zaustavio mi pažnju na tvom tekstu.
A između redova se osjeća profinjen duh,dragost i širina spoznaja(nadam se ne na svojoj koži.-)
Bilo bi mi žao da si bolesna a tako mlada i inteligentna i da je to razlog ovih razmišljanja ili su to tek neke uspomene?
Svako ti dobro:-))

preteško uz jutarnju kavu ,iako je crna i pijem sam

....kvazi intelektualistično preseravanje...od njega je samo gluplji komentar .." Način na koji pišeš sa lakočom o teškom zaustavio mi pažnju na tvom tekstu. A između redova se osjeća profinjen """ komentar joj jedne koja se prenemaže u beskraj..sve takve kvazi dame su (ne)realizirane kurve--i u starosti odjednom postaju svetice koje oblizuju oltare..