pisati pisma, pričati priče

"Žena koja piše nadarena je za patnju", svojim romanom o mrtvoj ljubavi tvrdi jedna francuska spisateljica. Njezina starija kolegica po poslu, patnji, domovini - M. Diras, dodaje: "Muškarci vole žene koje pišu".
Ako je tako, pitam: zašto? Zato što svojim pisanjem oblikuju njihovu stvarnost? Ili zato što pisati podrazumijeva primjećivati, a to opet, na drugi način, uključuje osjetljivost? Pisanje ne dopušta životu da prođe pored njega. Pisanje ga dodiruje, zaustavlja, slaže u riječi kao kutije. I ne čudi se što je život - slan.
Priznao si kako o tebi pišem. Rekao si to s ponosom, pohvalio se kao dijete. Smijala sam se, razveselilo me kad su mi ispričali.
Godinu dana uokvirujem te riječima. Ispisujem strast koju si izvukao iz mene. Želju kojom si me obilježio. Radost kojom mi se, kad dođeš, predaješ do kraja. Već godinu dana tako.
"Kad god pomislim na tebe...", rečenica je na koju se uvijek iznova razbjesnim. Zašto misliš na mene? "Žena koja piše nadarena je za patnju". Pusti me, ne misli na mene. Pa ću pisati o travi na kojoj nismo ležali. A tako sam to htjela. Evo, vidiš, to je ta nadarenost, zbrajati neispunjeno:)))
Jednom si mi, nakon nekog teksta u kojem te je posvuda bilo, poslao sms: "lijepo je biti glavni lik, pa taman i bad guy". Odgovorila sam, otprilike: "...ti si good guy koji se pravi bad guy". To i danas mislim. Ali danas netko drugi stoji na vratima mojih blogova, kuca snažno i muški, veselo i s drugim plamenom u prstima!
Hoćeš li ga pustiti - da uđe?

Da malo zakompliciram: svaka slicnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slucajna. Namjerno.

Hoće :-)). Jer su i muškarci nadareni za patnju :-)).

E, moja Zlico, ne samo da si najvjerojatnije pogodila, nego si i - objasnila:(((