isprekidan san....

..sagradio sam sebi palaču od kristala..toliko veliku da ni ja još nisam vidio sve njene kutke...Gdje god krenuo sjaj i blještavilo. Svjetlucava pozornica građena rukama božanskim. Suze su darivale kristale, riječi su ih spajale a misli uzdizale da bude visoka, veća od svih znanih. Tisuće zrakastih traka ,svaka noseći svoju poruku , prošaraju kraljevsku dvoranu i na svečanom sagu iscrtavaju simbole primanja i davanja .Tek zrak natopljen jasnim, ugodnim a opet svježim mirisima i aromama siguran je znak da sve je spremno...Vilinski zvukovi harfe i drhtaji njenih struna mreškali su tišinu koja je bila nepotrebna i nepripadajuća.
Na dnu velikog svoda stajala je ogromna šahovska ploča, velika kao pozornica. Zjapila je prazna. Njezina izdignutost od samog tla dojmila je važnošću. Nepostavljene figure odavale su drugačiju igru. Bilo je jasno je da to nije jedna od tisuću odigranih partija, sa već znanim otvaranjem i predvidljivom završnicom..Nezamijećeno, bez trublji i fanfara našli su se jedno spram drugog. Naizgled stranci i udaljeni, tek pokoji pogled i prikriveni naklon odavali su očito poštovanje koje su nosili u sebi.
Stupili pomalo paradnim i lagano usiljenim korakom ka crnobijeloj ploči. Ona je prihvatila njegovu podignutu ruku i stavila svoju u nj. Uprtih pogleda još uvijek udaljeni, kad njegova ruka obgrlila je oko struka nježno i bojažljivo a ona mu uzvratila polažući svoju, meko i blago , na njegovo rame... Taktovi profinjenog valcera nosili su njihova tijela pri tome ispisujući nevidljive šare, krugove i fraktale na ploči života..Pripijena tijela odavala su radost u tom labuđem pjevu i baletnom plesnom zanosu...Nagomilana ljubav u njima iznjedrivala je osmjehe i vidljivu radost, suze sretnice u kutku predanih pogleda, iskrena nepatvorena ljubav više se nije dala skriti... Šahovska ploča gdje kralj i kraljica stoje jedno pored drugog, bez prijetnje matom bez tutnjave topova i topota konjice, bez dalekometnih lovaca i zapravo beskorisnih pješaka...Slavili su pobjedu. Pobjedu nad životom..Veličanstvenu pobjedu ljubavi...
I kad vrijeme trebalo je stati, sve postati vječna okomanina oni su znali što treba učiniti...Uveli su u igru sve ‘žrtve’ odigranih partija. Pustili ih da i oni zaigraju ovu igru da dijele radost njihove pobijede ,da prestanu biti tek bolne, bitne ali teške žrtve....Sva prošlost, sve osvojene i izgubljene figure postale su radost kojoj ne smije biti kraja....